Početna Kultura Recenzija zbornika članova Udruženja srpskih pisaca Švajcarske „Zaveštanja 2020“

Recenzija zbornika članova Udruženja srpskih pisaca Švajcarske „Zaveštanja 2020“

Profesor književnosti iz Inđije Aleksandar Mijalković napisao je recenziju, na zbornik radova članova Udruženja srpskih pisaca Švajcarske i njihovih gostiju. Kao što smo u prethodnom tekstu istakli, u recenziji se osvrnuo na rad svakog pesnika ponaosob.  U uvodu  napravio je jezgrovitu i snažnu analizu kontrasta između sadašnjeg trenutka i beskrajnosti vremena i postojanja. Stoga recenziju prenosimo u celini:

Tuga u kamenu, tuga i opomena

Recenzent „Zaveštanja 2020“ prof. Aleksandar Mijalković
Foto: arhiva A. Mijalković

…I nemo iz tvari tugom / objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica / i zazeleni lug.

I sekira kad ljuto / zaseče dub;

i jagnjetu vuk, – kosti kad mlavi zub;

nemo sve svemu tugom / verni ostane drug.

Sloboda robu – odbegnem daleko,

a sve dublje tu.  / I blagoslov što grobu

kolevci prokletstvo neko, – / odužiti dug.

Sve zove, – / ostajem.

Korenom u kamenu

tuzi zatvaram krug.

Momčilo Nastasijević* , „Tuga u kamenu“

         Na šta se prvo pomisli kada se izgovori reč „zaveštanja“? Arhaična i pomalo zaboravljena, reč nas istovremeno podseća na vreme i trenutak, prolaznost i večnost. Ostavljamo tragove. Nekada u pesku, nekada kao otisak dečjeg vlažnog stopala na betonskoj ivici bazena. Trag koji će prvi talas, ili sunce izbrisati i poravnati. A, opet, zaveštanje je i ostavština čitave materijalne i duhovne kulture – spomenik pisan i nepisan, nekada priča koja se u porodici prenosi generacijama, nekada monument prepoznatljiv širom sveta. Ali ni to nije večno, čak ni kada postane deo kolektivnog pamćenja. Skloni smo zaboravljanju i uopštavanju, svođenju i nipodaštavanju. Potiremo sećanja kao krajeve jednačine, ne bismo li došli do rešenja koje bi zadovoljilo našu potrebu za jednostavnim i večnim odgovorima na sva pitanja. I, kada konačno do tog odgovora dođemo, nismo zadovoljni, jer nam se čini suviše jednostranim. Kada posle milona godina superkompjuter iz romana „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ da odgovor na pitanje „o smislu života, svemiru i svemu ostalom“ u vidu broja 42 – niko ne razume odgovor. Kompjuter tada poručuje ljudima da nisu dobro postavili pitanje, te da ako žele odgovor koji bi ih zadovoljio – moraju da preformulišu zahtev i da postave pravo pitanje. A baš tu veštinu postavljanja pravog pitanja treba da imaju pesnici i umenici. Umeće zaveštanja pitanja, baš kao što donor zaveštava organ – temelj je ozdravljenja i života.

         Momčilo Nastasijević u završnim stihovima pesme koji su odabrani kao moto ovog prikaza samo naizgled je hermetičan i nerazumljiv. Traženje „maternje melodije“ je za Nastasijevića bilo ključno u poeziji. Način na koji, ne gubeći reči usput kao kamičke, otkrivamo mnoge istine: tuga je sveprožimajuće ljudsko osećanje, kajanje, praroditeljski greh, naslućivanje, empatija. Od trenutka rađanja ušli smo, zakoračili, zaplakali u svet koji nije večan. Delom božanski, delom ljudski, ne možemo da budemo večni. Ni kamen to nije. Večna je građa i nas i kamena. Večna je ideja korena do koga je teško doći. Taj koren je oku nevidljiv, do njega dolazimo saznanjem i osećanjem, do tvari, supstance, jedinjenja, atoma, energetskih nivoa elektrona… do mikrokosmosa koji opet zatvara krug. I tada „nemo iz tvari tugom objavi se drug“, kako kaže pesnik „Tuge u kamenu“. „Tvar“ je supstanca, materija. Ono od čega smo stvoreni i mi i sve što nas okružuje. Materija je čovek, „iz praha nastao i prah će postati“. Bez materije nas nema, ali ona je i naša smrtnost i konačnost. To saznanje, kao i svako drugo – boli. Svakim novim otkrićem sebe i sveta oko sebe postajemo svesniji svoje konačnosti i ograničenosti, egzistencijalne tuge. Čitava filozofija i umetnost počivaju na tom saznanju – od stoicizma i odricanja od zadovoljstva kod Epikura, preko hrišćanske filozozofije odricanja od sveta da bi se osvojila večnost, do egzistencijalizma koji poznaju samo tugu, bol i strah. Romantičari donose Weltschmerz – svetsku bol. Ko nije tužan? Onaj ko ne zna. Svakim saznanjem gradimo kulu na pesku koja je osuđena da je smrve talasi, rasuši sunce, nestane u nečem novom, drugačijem rasporedu atoma. Ali to više nismo mi, ono isto zrno peska. Tuga je problem svesti. „Blaženo neznanje“ odlikuje besvesna bića. Kamen ne može da bude tužan, ali sadrži mnogo veći potencijal večnosti od čoveka. Zato čovek personifikuje prirodu, zato se Sunce smeje, potok peva, a trava pleše. Zato je jezik simboličan. Reči od kamena, kameno srce, koren bića… sve su to metafore. Pesnička zbirka Nastasijevića zove se, nimalo slučajno – „Reči u kamenu“. Potreba da se rečima propadljiva priroda i svest sačuvaju duhom. Reči su imenitelj iskustva, način da se život pun iskustava opredmeti. Nastasijević i stilski rečima prilazi na isti način kao Mikelanđelo skulpturi – otkrivanju oblika u komadu mermera koji je zarobljen. Jedan pogrešan potez i jedna pogrešna reč taj obliki taj život ubijaju. I zato izbegava sve suvišno, često svodeći misao na gramatički nepotpune rečenice i stihove. Na kraju filma „Dekameron“ umetnik kaže: „Zašto stvoriti delo kada je tako lepo sanjati ga?“ Svakim stvaranjem otpočinjemo umiranje, bez obzira da li je reč o kuli od peska, pesmi, vasioni, ili samom čoveku. U pesmi Sunce umire kada se rodi, ptica kad zapeva, biljka kada nikne. Večni život, od antike, preko hrišćanstva do današnjih bogova i božanstava stiče samo onaj i ono što „nije nastalo i neće nestati“.

U svakom stvaranju su paradoksalni „blagoslov grobu“ i „prokletstvo kolevci“. Uzmimo na primer ovu pesmu. U početku je delovala nedukočivo i nerazumljivo. Otključavanjem simbola živela je najživlje u trenucima otkrivanja. Jednom otkrivenog smisla – ona prestaje da nam bude izazov, umire u našoj potrebi da u njoj vidimo još nešto nedokučivo. Rešen zadatak deluje podjednako mrtav kao otkriven smisao života. To je prokletstvo umetnika i naučnika. Sloboda je izbor – možete da budete srećni rob rajske bašte, ali pod uslovom da nikada ne probate zabranjeno voće. Čim ga probate – postajete smrtni, ali umirete sa božanskom crtom mogućnosti da saznate večnost. Slično je i sa popularnom kulturom. Taj izbor svodi se na izbor pilule u „Matriksu“ Sreća bez saznanja, ili saznanje nesreće, uz sreću saznavanja. Postajemo dužni tom „praroditeljskom grehu“. Svako odbijanje saznanja i nauke, radoznalosti – pretvara nas u dugovečni kamen, ali to je izdaja onog najljudskijeg u nama – izdaja slobode koja nam je data. Svaka religija nudi isto, a to je saznanje. Hrišćani umiru spokojno, prestavljaju se gospodu. Budisti dobijaju zatvaranje ciklusa obnavljanja i nirvanu, beskrajni mir. Muslimani tek ispunjenjem učenja Kurana dobijaju večno uživanje. Čak se i molitva zove „čitanje“, ili „učenje“. Sve nas zove i mami da nas skrene sa tog puta, ali krug mora da se zatvori, inače smo osuđeni na lutanje i neispunjenje misije koja se zove život. Drugim rečima, postoji besmrtnost, ali ima samo jednu začkoljicu – prvo morate da umrete. Da otkrijete koren u kamenu. Kamen nema koren, jer nije živ, ali na nivou univerzuma i mi i kamen smo „građa od koje se stvaraju zvezde“ i imamo isti koren.

* Momčilo Nastasijević

Pesnik Momčilo Nastasijević
Foto: Vikipedia

Momčilo Nastasijević bio je srpski pesnik koji je pripadao modernim tendencijama u srpskom pesništvu između dva rata. Rođen je u Gornjem Milanovcu 6. oktobar 1894. a umro 13. februara 1938. u Beogradu. Osnovnu školu je pohađao u Gornjem Milanovcu, zatim u Čačku, da bi je završio u Beogradu.  U glavnom gradu je studirao francuski jezik i književnost. Za vreme Prvog svetskog rata njega porodica se preselila u Milanovac a posle rata se ponovo vratila u Beograd, gde je Momčilo nastavio studije. U to vreme bio je okružen pesnicima i prijateljima zainteresovanih za umetnost. Godine 1923.  leto je proveo u Parizu dobivši ferijalnu stipendiju. Po završenim studijama radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor i na tom poslu ostao je do svoje smrti. Sa objavljivanjem svojih dela počeo je kasnije nego njegovi generacijski drugovi Rastko Petrović, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović i drugi.  1932. objavio je svoju prvu pesničku zbirku „Pet lirskih krugova“, koja je odjeknula u užim čitalačkim krugovima, a u antologijama poezije toga vremena zastupljen je obično sa po samo jednom pesmom. Krhke građe,  Momčilo Nastasijević oboleo je od tuberkuloze i umro 1938. u četrdeset četvrtoj godini života.

Godinu dana posle njegove smrti, njegovi prijatelji izdali su njegava celokupna dela: Pesme, Rane pesme i varijante, Hronika moje varoši, Iz tamnog vilajeta, Rane priče, Drame, Muzičke drame, Misli i Eseji – izvor o Nastasijeviću – Vikipedia.