Početna Zanimljivosti Na današnji dan 1. avgusta 1927. osnovan Zavod za izradu novčanica i...

Na današnji dan 1. avgusta 1927. osnovan Zavod za izradu novčanica i kovanog novca na Topčideru

Na slici Kovnica ad na Topčideru u Beogradu izgrađena 1929. godine
Foto: Istorijski arhiv Beograda (IAB-1165-A-3-0162)

Kompleks Zavoda za izradu novčanica i kovanog novca, specijalizovani deo Narodne banke Srbije je smešten između Topčiderskog parka, nekadašnjeg Trkališta (danas Hipodroma) i Košutnjaka. Kompleks je izgrađen za potrebe državne štamparije novca i kovnice. Od osnivanja te institucije kompleks je očuvao svoju izvornu namenu.

Povod za osnivanje ove državne institucije, bili su uvećan opticaj novca nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i činjenica da se do sredine tridesetih godina 20. veka, novac izrađivao u inostranstvu (Belgiji, Francuskoj i Austrougarskoj). Za izradu papirnih novčanica u dva slučaja je korišćena Državna štamparija. Nakon što su nabavljene mašine, hartija sa vodotiskom i boja, prema klišeima urađenim u Parizu, štamparija je 1876, bez obezbeđene podloge, odštampala probnu seriju novčanica od 1, 5, 10, 50 i 100 dinara, koja nikada nije puštena u promet. Državna štamparija je, prema klišeu za novčanicu od 10 dinara iz 1876. izradila i privremenu novčanicu Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije od 10 dinara, koja nosi datum 1. novembar 1885. u ukupnom tiražu od 800.000 komada. Ova novčanica je u narodu brzo prihvaćena i dobila je ime „banka”.

S obzirom da izrada novca u zemlji garantuje veću sigurnost, zaštitu i štednju deviznog novca, kao i mogućnost brze izrade novca za hitne potrebne, naročito u ratnim uslovima, zapošljavanja domaćeg stanovništva, smanjenja troškova izrade, a posebno troškove transporta, glavni Upravni odbor Narodne banke, na čelu sa guvernerom Đorđem Vajfertom je 30. decembra 1925. godine doneo odluku o osnivanju domaćeg Zavoda za izradu novčanica, kao i da se odmah po uspostavljanju proizvodnje započne s izradom rezervnih novčanica. Uz punu podršku Francuske banke, odlučeno je da se jedan mašinski inženjer uputi u Pariz, radi proučavanje procesa izrade novčanica.

Početkom naredne godine, Narodna banka je imenovala inženjera Milivoja Obradovića za budućeg upravnika Zavoda i poslala ga u Pariz kako bi se uz pomoć direktora Francuske banke Pola Šilera upoznao sa svim poslovima vezanim za izradu novčanica.

Istovremeno je doneta odluka da se projektovanje fabričkog kompleksa poveri arhitekti Josifu Najmanu (1894–1951), koji je u to vreme bio zaposlen u Francuskoj banci. Prema uputstvima Pola Šilera arhitekta Najman je projektovao kompleks objekata i njihovo urbanističko uređenje, dok je inženjer Milovan Obradović definisao unutrašnji raspored prostorija pogonske zgrade.

Samo izvođenje radova povereno je preduzimaču Ivi Valandu. Istovremeno sa pripremnim radovima oko podizanja državne štamparije novca, Narodna banka je marta 1927. godine zaključila ugovor sa Ministarstvom poljoprivrede i voda o dugoročnom zakupu zemljišta na Topčideru. Radilo se o zemljištu koje je pripadalo Topčiderskoj ekonomiji. Nakon njene likvidacije, ovo zemljište je dodeljeno crkvi, dvoru i državnim ustanovama. Narodnoj banci je dodeljen deo zemljišta između Topčiderske reke i groblja, na kome se u vreme kneza Miloša nalazila vojničke kasarna. Kroz Topčider je, osim toga, prolazila železnička pruga Beograd–Niš–Skoplje, a industrijska pruga je fabriku trebalo direktno da poveže sa železničkom stanicom u Topčideru.

Kamen temeljac je položen na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, 21. septembra 1927. godine, što je zapisano u povelji uzidanoj u temelje zgrade, uz imena ličnosti značajnih za nastanak i izgradnju kompleksa. Svečanosti su prisustvovali izaslanici vlade, opštine i svih privrednih preduzeća.

Sve aktivnosti vezane za podizanje ovog industrijskog kompleksa su pratili novinari dnevnih listova „Politika“ i „Vreme“. Kompleks je projektovan po ugledu na francuske uzore i primer je rane primene smelog koncepta, koji nije bio uobičajen u srpskoj arhitekturi, po kome struktura određuje oblik objekta.

U centralnom delu kompleksa nalazi se pogonska zgrada od armiranog betona velikih raspona. Fasada je izvedena u veštačkom kamenu i teranovi, ali i većim staklenim površinama karakterističnim za moderne industrijske objekte. Uz severni trakt nalaze se dve asimetrične kule sa posebnim rasporedom i oblikom otvora. Zapadna kula iznad glavnog ulaza se završava kubičnom kupolom i služi kao rezervoar za vodu. Velike staklene površine podužnih fasada, svojstvene objektima industrijske namene, dodatno doprinose ekspresionističkom utisku čitave kompozicije.

U pogonskoj zgradi su odeljenja za štampanje i trezori za čuvanje novčanica, a u ulaznom holu, jedna naspram druge, postavljene su dve mermerne ploče sa zapisom o izgradnji prve državne fabrike novca i o zaslužnim ličnostima koje su brinule o njenom nastanku.

Svi objekti i instalacije Zavoda za izradu novčanica završeni su oktobra 1929. godine, a sa izradom papirnog novca se započelo dva meseca kasnije, uz pomoć dvojice grafičara Francuske banke.

Prvi primerci izrađenih novčanica bili su u apoenima od 10 i 100 dinara s natpisom Kraljevina Jugoslavija i datumom izdanja 1. decembar 1929. Guverner narodne banke, Ignjat Bajloni je prve primerke, pre puštanja u opticaj, predao kralju Aleksandru I Karađorđeviću, prilikom njegove audijencije Zavodu.

Svečano osvećenje Zavoda u Topčideru obavljeno je 26. januara 1930. godine u prisustvu kraljevog izaslanika, članova Vlade i predstavnika svih važnijih ustanova u zemlji, kao i direktora Pola Šilera i viceguvernera Francuske banke Pjera Furnijea, koji je u ime guvernera Emila Moroa.

Proces proizvodnje se stalno usavršavao. Urbanistička i arhitektonska struktura kompleksa je tokom vremena imala izvesnih izmena koje su uklopljene u autentični ambijent, uvažavajući prvobitni autorski koncept.

Prvi komadi domaćeg kovanog novca izrađeni u zemlji bili su novac Kraljevine Jugoslavije, od 20 dinara, koji nosi godinu 1931. i od 50 dinara, koji nosi godinu 1932. Izrađeni su u preduzeću „Kovnica a.d”, koje se nalazilo u bulevaru Vojvode Mišića. Preduzeće je osnovano prema pravilima od 25. jula 1930, koje je odobrio ministar trgovine i industrije. Osnivači su bili ugledne ličnosti iz Beograda, a među akcionarima je bilo i nekoliko članova porodice Bošković, zbog čega se za ovo akcionarsko društvo često koristio naziv „kovnica braće Bošković”. Osnovna predviđena delatnost ovog preduzeća je bilo kovanje medalja, spomenica, kao i dukata za nakit. Prema pravilniku o kovanju dukata od 17. juna 1931. godine, na osnovu odobrenja ministra finansija, preduzeće je izradio novac od 1 i 4 dukata sa likovima kralja Aleksandra I Karađorđevića i kraljice Marije i oni su se prodavali kao nakit. Zadovoljni kvalitetom izrade, na osnovu Zakona o kovanju srebrnog novca od 20. januara 1932. ovo preduzeće je iste godine izradilo 12,5 miliona komada srebrnog novca od 20 dinara, sa oznakom 1931. Isporuka je izvršena prema ugovoru i na vreme. Prema ugovoru od 19. septembra 1932. kovnici je poverena izrada i 5,5 miliona komada od 50 dinara, što je predstavljalo polovinu predviđene količine, s obzirom da je druga polovina iskovana u Kraljevskoj kovnici u Londonu. Akcionarsko društvo je i pored uspešno obavljenih poslova zapalo u finansijske probleme, nastalih usled neblagovremene isporuke sirovine za izradu bugarksog srebrnog novca, koji je trebalo da isporuči Kraljevska kovnica u Londonu, kao i zbog kursnih razlika pri obračunu poslova. Osim toga, godine 1936. je otkriveno krivično delo ilegalnog kovanja 6.000 komada srebrnog novca od 50 dinara, zbog čega su uhapšeni direktor i knjigovođa društva. Ovaj događaj je najverovatnije bio razlog da se 1937. zakonom zabrani osnivanje i rad privatnih preduzeća za izradu bilo kakvog kovanog novca, te da se svi uređaji i materijal koji bi mogli da posluže u tu svrhu konfiskuju u korist države. Preduzeće je ipak nastavilo sa radom, na drugim vrstama poslova, a tokom Drugog svetskog rata je promenilo naziv u Titan a.d.

Na osnovu Zakona od 9. jula 1936. godine, Vlada Kraljevine Jugoslavije je naložila Narodnoj banci izgradnju kovnice. Istog meseca je donesena i Uredba o instaliranju postrojenja za kovanje metalnog novca i drugih sličnih kovina, a kasnije su donesene i druge uredbe o odnosima između države i Narodne banke u poslovima kovanja.

Kovnica novca je podignuta pored Zavoda za izradu novčanica, prema projektu iz 1930. koji je uradio Josif Najman. Zgrada se sastoji od dva bloka različitih visina, drugačijih fasada, koje osim pilastera nemaju druge dekoracije. Osim toga, oko Zavoda je podignuta ograda visine 3,5 metara. 7. septembra 1938. godine svečano je otvoreno odeljenje za izradu metalnog novca, pa se od tada sav redovni opticajni, kao i većina prigodnog kovanog novca kuje u Zavodu u Topčideru. Iste godine je iskovana i prva kompletna domaća serija kovanog novca.

U njoj su iskovane sve zakonom predviđene redovne i mnoge jubilarne emisije dinara, kao i medalja, plaketa i drugo. Posle 1956. godine, zapadno od Pogonske zgrade dograđena je jednostrana administrativna zgrada, po projektu arhitekte Milutina Jovanovića. Stilski je usklađena sa glavnim objektom i sa njim je povezana hodnikom.

Zavod za izradu novčanica i kovanog novca, osim izrade štampanog i kovanog novca, kao i drugih proizvoda za potrebe Narodne banke Srbije, proširio je svoju delatnost na veći broj proizvoda, od kojih su najvažniji: lična dokumenta – biometrijski pasoši, lične karte, vozačke i saobraćajne dozvole, vize, platne kartice, akcizne markice za duvan i alkohol, zdravstvene knjižice, lekarski recepti, hologramske nalepnice sa štampom, štedne knjižice, čekovi, studentski indeksi, diplome, sertifikati, obveznice i druge hartije od vrednosti, publikacije i promotivni materijal, karte za prevoz, polise osiguranja, sigurnosne kese za novac, novčani bonovi, ulaznice, obrasci, administrativne, sudske i poštanske marke, kao i kovani proizvodi kao što su medalje, odlikovanja, plakete. Zbog smanjenih potreba u zemlji, svoju delatnost je usmerio na izvoz, u nekoliko afričkih zemalja i zemlje bivše Sovjetskog Saveza.

Kompleks predstavlja jedan od izuzetnih primera ekspresionističke arhitekture kod nas, u periodu između dva svetska rata, najvažniji je i najsloženiji arhitektonski i urbanistički kompleks u opusu Josifa Najmana. Glavna fabrička zgrada kompleksa, pod nazivom Zgrada Kovnice novca, zbog svojih kulturno-istorijskih, arhitektonskih i estetskih vrednosti, utvrđena je 2007. godine za spomenik kulture.

Izvor Vikipedija