„Ne dam da me oni bace nego se zaletim i sama skočim… Letim dugo kroz ledeni mrak u susret jaucima. Vitlaju oko mene aljine i čini mi se da dugo, predugo letim, da nikada neću ni pasti.
Nikada se nijesam mogla sjetiti jesam li se onesvijestila prije nego što sam lupila na gomilu tijela.
Kad sam se otrijeznila, ležim leđima naslonjena na mokri zid jame. Preko mojih nogu leži nekakva krupna žena. Ječi u samrtnom ropcu: „Mlada, bona, podigni me da mi lakše duša ispadne”, prošapta.
Poznadoh Mariju Gligić. Sva izlomljena, kukavica. Krckaju joj kosti kao truo plot. Prije nego i pokušah da izvučem noge ispod nje i nekako joj pomognem, ona još jednom bolno jeknu, ispruži se u samrtnom trzaju i umrije.
Tračak svjetlosti koji dolazi odnekud odozgo kroz maleni otvor osvjetljava gomilu tijela koja se stalno povećava. Tijela kao vreće padaju uglavnom na sredinu dosta široke jame. Neka ostaju nepomična, neka se koprcaju niz gomilu, cvileći i dozivajući u pomoć nekoga.
Prestravih se: živu će me zatrpati tijela. Posljednjom snagom se nekako izvukoh ispod mrtve Marije Gligić, sklupčah se jiš više uz stijenu i pregačom pokrih lice. Čini mi se tako mi je lakše kad ne gledam. Ne osjećam ni bolove, ni strah, čujem samo tupe udare novih žrtava koje padaju i lelek još živih, pomiješan sa očajničkim vrištanjem onih koji padaju…
Kad nesta žrtava, počeše kamenje da bacaju na nas. Napola zatrpana leševima, još više navukoh pregaču na lice i rukama pokrih glavu. Onda zagruvaše i bombe…
Nekim čudom ne pogodi me ni bomba ni kamen!
Sve se umiri. Odozgo dopire samo onaj tračak svjetlosti, slab i jednoličan da teško razlikujemo kad je dan a kad noć”, deo svedočanstva Stane Crnogorac iz publikacije „Ognjena Marija Livanjska” autora Bude Simonovića.
Izvor: Muzej žrtava genocida
