Novak Đoković najbolji teniser svih vremena danas je u Parizu osvojio i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Radost, sreća, ponos… samo je deo osećanja koje opisuje ponosna nacija na najvećeg sportistu koga je Srbija ima i kojeg je imala do sada. Na petim Olimpijskim igrama je uspeo da dođe do najsjajnijeg odličja.
Puno je tekstova napisano, a mi prenosimo tekst hrvartskog katoličko teologa i istoričara Gorana Šarića, koji je objavio je na svom fejsbuk nalogu o Novaku Đokoviću
U tami Olimpa svijetli srpski Bog!
Stari Grci su vjerovali da negdje visoko u najvišim planinama, u listopadnim šumama sjevera, iznad bijelih oblaka, žive bogovi. To su mjesto nazivali Olimp. Bijaše to oaza svetosti i božanske moći, uzvišenosti i nedostižnosti za obične smrtnike.
Olimpijske igre trebale su, bar u namjeri, odražavati upravo te najveće vrijednosti čovječanstva, uzvišene etičke, religijske, duhovne i kulturne norme. No, kako je antička civilizacija postajala sve dekadentnija, tako su i Olimpijske igre postajale parade nemorala, orgija i bakanalija, dok ih kršćanstvo, 393. nije ukinulo.
1896. su obnovljene kao anestezija za mase, da gladan rob ima čime ispuniti svoju turobnu svakodnevnicu i da zaboravi na kruljenje u stomaku, navijajući za svog favorita.
Profesionalni sport odavno nije pozitivno iznašašće ljudskog roda, ako je ikad i bio. Dopinzi, stotine tisuća kondoma koji se besplatno dijele u olimpijskom selu, korupcija, namještanje rezultata (jesu li Britanci trovali Noleta u Londonu, nije im to strano, sjetimo se zaraženih pokrivača koje su davali Indijancima…), a ove godine i posebno skaradno otvaranje.
Za razliku od Kine ili Rusije koje su svoja domaćinstva iskoristila da predstave domicilnu kulturu, civilizaciju, tradiciju, ali i moderne tehničke i znanstvene dosege, stara kurva Europa pokazala je ono što je jedino i mogla – Woke tamu.
Šta bi drugo za svoju ceremoniju i mogao smisliti izopačeni um duboke države (cijela EU je duboka država), nego agresivno Woke ludilo, izvrtanje Svetog Pisma, izrugivanje Kristu i kršćanstvu…
Transgenderi, drag queenovi, non-binarni, pedofili, feministice su novi svećenici Zapada, novi biskupi, novi apostoli, ali ne Krista, nego sotone. Zato se nisam poput nekih kršćana čudio i pitao gdje je sad „ikluzivnost”, „tolerancija”, „prihvaćanje različitosti”, jer šta očekivati od antikrista nego da mrzi Krista?!
Ili što bi rekao jedan koji je šutke posmatrao: „Sve je perverzno inverzno”.
U tom mrklom mraku, u toj gustoj tami, toliko tamnoj da mi se u jednom trenutku učinilo da je ugašen televizor, jedno je svijetlo naglo obasjalo tamo, poput munje koja sijeva s istoka prema zapadu.
„Dobro je! – pomislih, nije se pokvario televizor nego program otvaranja Olimpijade.
E, u toj tami Olimpa, posmrtnom maršu razvaljene Europe, u uzdasima dopingiranih i drogiranih sportaša iz olimpijskog sela, svijetlilo je samo jedno svjetlo!
Jedan čovjek koji nije pristajao biti ponizno pelcovano tele makar se to tada činilo kao kraj njegove karijere. Iako nema doktora u Srbiji koji mu ne bi izdao lažnu potvrdu, on je pokazao da su njegova čast, poštenje i moral čvrsti kao planine Olimpa – neće se pokloniti njihovom bog u bočici, makar nikad više ne uzeo reket u ruke.
Jedan čovjek koji nije prihvatio „vrijednosti” prebijanja žena od sumnjivaca sa Y kromosomom koji su navodno „rasli kao djevojčice”, nego svuda sa sobom vodi svoju divnu suprugu i preslatku djecu, i promovira porodične vrijednosti na najljepši i najautentičniji način.
Jedan čovjek koji nije pun dopinga i droga, ne jedene insekte, nego zdravu hranu i utjelovljenje je one olimpijske maksime: „U zdravom tijelu zdrav duh”.
Jedan čovjek koji nije posvojio dijete iz Zambije da bi podržao agendu zamjene stanovništva, nego podržava svoj narod, svoju naciju i svoju vjeru i čini taj narod da se i danas osjeća ponosnim.
Stari Grci nisu pogriješili kada su rekli da negdje sjeverno od njih postoje planine bogova, samo su ih pogrešno locirali, to nije Olimp, to su ove naše planine Dinarskog lanca koje su dale tolike znane i ne znane Tesle, svete Jeronime, svete Save, Đokoviće…
Novak Đoković, posljednji u nizu bogova s našeg srpskog, južnoslavenskog Olimpa, utjelovljenje svih onih ideala koje su sport i Olimpijske igre navodno trebale propagirati.
U beskrajnoj tami ovogodišnjih Olimpijskih igara svijetli srpski bog – čovjek, Srbin, otac, suprug, pravoslavac.
Novak Đoković!
Nebo je plave srpske boje
i na njemu stanju srpski bog
pored njega anđeli srpski stoje
i služe Srbina, boga svog!
Goran Šarić
