Oko dva kilometra udaljenosti od velikog logora, u samom mjestu Jasenovac, ustaše su januara 1942. organizovali radnu grupu Kožara, ili kako su je mještani nazivali logor Kožara, u kojoj su logoraši radili na preradi kože.
Iskorišćene su zgrade zadruge u kojoj se i prije rata prerađivala koža, a za smještaj ustaške posade i logoraša dvije privatne kuće našle su se unutar ograde od bodljikave žice.
Tako se kuća peteročlane porodice Šrumf našla u neposrednoj blizini logora. Stariji sin regrutovan je u ustaše u Slavonskoj Požegi. Obolivši od tuberkuloze, ubrzo po povratku u Jasenovac, umro je kod kuće 1942.
Radeći na njivi u tzv. Budžaku, uz koju su prolazile kolone logoraša, porodica je prikupljala mlade bundeve i kukuruz, a desetogodišnjem Miji bilo je naloženo da ih baca među logoraše. Upozoren od ustaša, otac Vinko opravdavao se dječijim nestašlukom.
Majka Jelena svakodnevno je pekla kukuruzni hljeb i u određeno vrijeme ostavljala ga u dvorištu uz ogradu logora.
Pomagale su joj komšinice Dragić Ljubica-Ljuba Melihova, Dragić Jelena-Draga i Dragić Katarina-Kata Živoderova. Ustaše su ih otkrili kada je Draga doturila novine jednom logorašu te su sve tri 8. aprila 1944. odvedene u logor Jasenovac gdje su ubijene.
Jelena i Vinko nastavili su pomagati logorašima sve do 4. maja 1944. kada su odvedeni u ustaški zatvor, odakle se nisu vratili.
Baka Ana nastavila se brinuti o dječaku koji je ostao bez roditelja. Poslije rata, preživjevši proboj logoraša iz Kožare, posjećivao ih je Egon Berger ističući pri svakom susretu koliko je logorašima značio hljeb koji im je uz ogradu logora ostavljala Jela Đilas.
Foto: Ivan Stanojević
Izvor: Manastir Jasenovac
