Na nekijem mjestima (kao po Bosni i po Hercegovini) sjaču na Božić, t. j. domaćin rano u jutru viče: „Bože i Božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima! redom)”.
U Risnu se u crkvi poslije jutrenje ljube na Božić u jutru svi jedan s drugijem, i tako se onda pomire mnogi koji su dugo vremena bili u zavadi. Koji se u crkvi ne izljube, oni se ljube poslije pred crkvom.
Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču vareniku, ali rakije mnogi ne piju prvi dan zbog vrućice. U Grblju gledaju na Božić s koje će im strane pinjata navreti, pa kome navri od istoka, onaj se nada sreći one godine.
Ko ima konja, na Božić poslije ručka valja da ga projaše. U Bačkoj momčad posjedaju na konje pa po polju vijaju Božić. Gdjekoji kažu da se na Božić ne mogu verige ugrijati.
U Boci mnogi ljudi pred Božić načine slamnicu te s nje kao s trpeze jedu od badnjega dne do maloga Božića. U Dubrovniku mijese za Božić kolače kao mjesec, koji se o Božiću daju služiteljima i kad ko donese što sa sela; ovakovi se kolač zove luk.
Od božitnje slame gdjekoji nose na njive da bi bolje rodile. Gdjekoji udaraju rogom od božitnjega peciva voćku nerotkinju po žilama govoreći: „Ja tebe rogom, a ti mene rodom!” Gdjekoji opet uzmu na Božić sjekiru i zamahnu kao da posijeku voćku nerotkinju, a drugi mu ko reče: „Ne sijeci, rodiće”, i kad se to učini triputa zasopce, kažu da će voćka poslije roditi.
Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu ili kad koji kom dođe ukuću: „Ristos se rodi” (mjesto dobro jutro, pomoz’ Bog i dobar veče), i odgovara se: „Va istinu rodi”; tako i kad se pije mjesto spasuj se i na zdravlje.
Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, 1867.
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
