Slava Sabornog hrama u Diseldorfu

Minule nedelje, 25. januara 2026. godine, predstavnici Sabornog hrama Svetog Save u Diseldorfu, u Nemačkoj, proslavili su svoga patrona Svetoga Savu. Svetu arhijerejsku liturgiju je služio arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i mitropolit nemački Grigorije uz sasluženje više sveštenika.

Reklama

Po slavskom obredu mitropolit Grigorije je održao besedu, koju prenosimo u celosti, a po svetoj liturgiji usledio je kulturno-zabavni program u sali Eparhijskog centra. Kumovi ovogodišnje slave su porodica Krčo iz Diseldorfa.

Beseda mitropolita Gligorija:
Sveti Sava je ličnost koju svaki hrišćanin može istinski doživeti kao oca, brata, učitelja, prijatelja i rukovoditelja – u svakom času kad stanemo pred njegovu ikonu, pred njegovo lice. Stojeći pred tim svetim likom kao pred ogledalom, u njemu vidimo našu prošlost i istoriju; u njemu se ogledamo i onakvi kakvi jesmo danas, u ovom času. A to ogledanje upućuje nas i ka budućnosti, jer Sveti Sava nije ličnost koja je postojala pa iščezla: on jeste i biće. Njegov svijetli lik, obasjavajući nas, ne zaslijepljuje nego čisti i liječi. U vremenu u kojem živimo, u okolnostima koje nas okružuju, kada smo kao globalno selo – kako kaže Njegoš – „zemlja mala, odsvud stiješnjena”,zaista je to pravi opis ove vetrometine oružja, sukoba interesa „velikih” i drskog jezika moći, čini mi se sasvim primjerenim da se danas podsjetimo Savine mudrosti i veštine, projavljene u vremenima koja su – poput naših – bila teška; kako bismo pokušali da u Savinom delu prepoznamo uzor i pomoć u savladavanju izazova današnjice.

Bezbroj puta smo čuli da je Sveti Sava izdejstvovao autokefalnost Srpske pravoslavne crkve. Hrišćanstva je na ovim prostorima bilo i prije njega, ali tek je on Srpskoj crkvi podario samostalnost i ustrojio je kao živi organizam, „posadivši episkope kao masline” [1] po njenim krajevima. To nisu bili ljudi izabrani slučajno: bili su pripremljeni, učeni, provjereni. Prvo postavlja episkope u Prizrenu, na Prevlaci, u Zeti, u Stonu, a potom i u drugim krajevima, gradeći strukturu koja će živjeti vijekovima. Da bi čovjek obavio i najosnovniji posao, mora da se organizuje: i domaćin, i preduzetnik, i đak, i sveštenik. A riječ „organizacija” dolazi od istog korijena kao i riječ „organizam”. Mnogi organi moraju biti usaglašeni da bi jedno tijelo živjelo. Upravo to je Sveti Sava učinio sa Srpskom crkvom.

Sveti Sava je bio sin velikog župana Stefana Nemanje – pripadao je plemstvu. Ali kao monah, sveštenik i episkop pripadao je i jednom drugom, duhovnom plemstvu. Umjesto da ga ta visina udalji od ljudi, on se – kao plemić duha – spuštao do posljednjeg čovjeka, do zemljodjelca i pastira. To snishođenje nije umanjivalo njega, nego je uzdizalo njih. On je svoj narod učio da bude plemstvo – „carsko sveštenstvo, sveti rod” (1 Pet 2, 9). Izvodio je narod iz tame u svjetlost, iz neznanja u znanje, iz primitivizma u kulturu. Prosvjećivao je, ali ne zato što je bio nedostižan, nego zato što je sa svojim narodom bio jedno tijelo, jedan organizam. Niko tu nije bio veći ili manji: svako je bio važan. Zato su Svetog Savu svi mogli da dožive kao oca.

On je gradio velike manastire uz svog oca, Svetog Simeona, ali nije zaboravljao ni siromašne. Gradio je kaldrme po blatu, učio ljude da siju, oru, grade kuće, istim žarom kojim je učio arhijereje bogoslovlju, a pravnike kanonima. Podučavao je stare, mlade, djecu, siromašne – i gdje on nije mogao stići, slao je one koje je sam naučio. Zato je Sveti Sava – učitelj. Kada je učinio sve što je mogao za svoj narod, kada mu je podario duhovnu svjetlost i identitet, kada ga je uključio u porodicu hrišćanskih naroda, on se – sada kao arhiepiskop – odriče vlasti i postavlja Arsenija za svog nasljednika. U tome, braćo i sestre, leži tajna njegove svjetlosti.

Poslije toliko vijekova bilo bi dobro zapitati se: Ugledamo li se mi uopšte na Svetog Savu? Učimo li, radimo li, služimo li jedni drugima? Osjećamo li da smo organi istog tijela, istog naroda? Ili svako vuče samo na svoju stranu?

Hranimo se onim što nas čini sve gladnijima; krivimo jedni druge za svoje slabosti – kao da srce može reći bubrezima da mu nisu potrebni, ili ruke očima: „šta ćete mi”. A tek kako se odnosimo prema razumu – kao da nam je najbolje postupati nerazumno. Ali danas, kad proslavljamo Svetog Savu, makar za tren, treba da zaboravimo naše slabosti. Zamislimo, na čas, da sve u nama dobro funkcioniše: da svako od nas služi svoju službu tamo gde nam je povjereno; da su nam nervi na svom mjestu; da je um otvoren za svjetlost i dobro; da su srca otvorena za ljubav, za Boga i za bližnjeg. Osjetićemo radost postojanja, kao da smo harfa u rukama Božjim – ili, jednostavnije, u rukama Svetog Save, iz kojih izvire najljepša muzika. Ako taj jedan trenutak upamtimo, vidjećemo koliko može da nas nosi, i koliko se dugo i lijepo od njega može živjeti.

I zato, da bismo mogli hoditi stopama Svetog Save, treba nam što više takvih trenutaka – da ne živimo samo od sjećanja na ono što je bilo, niti samo od onoga što jesmo sada, nego da hodimo naprijed, u susret njemu i u susret Hristu. Tada ćemo shvatiti da, ma kakva nas nevolja srela, život ima smisla. Hrabrost, praćena vjerom, istjeraće svaki strah, i u nas će se useliti ljubav. I bićemo spremni da zagrlimo Svetog Savu, kao što je njega zagrlio Sveti Simeon u Vatopedu, rekavši mu, prema predanju: „Sine, budi mi otac”. I mi možemo, stojeći pred njim, reći: „Oče Savo, budi nam učitelj, prijatelj i putovođa, i pomozi nam da izdržimo na tvom putu svjetlosti i života”.

Izvor: Rasejanje.info