„Kamo sreće, da ne bješe ni on prešao u Srbiju! Zašto on Srbiji ako nije učinio kakve štete, polze nije nikakve; a sebi je učinio štetu i sramotu. Zašto je on na ovoj strani, po svome vešcevjedstvu i sladkorečju propovijedao i kazivao, kako bi trebalo činiti, a onđe je došao đe treba činiti, pa je pokazao, da je to sa svim različno , znati o kakvom poslu lijepo govoriti, i znati ga dobro i pametno raditi! A osobito njega je već i starost bila pođetila: on je na časti javno pred tolikim ljudma (koji su i onako na njega vikali, da mu ne smije petak ni srijeda u kuću zaviriti) govorio: „Volim se pijan po blatu valjati, nego gladan na Ristovu grobu spavati.” A da je ostao amo, ne bi imao slučaja, da se upravo pokaže kakav je, nego bi ljudi mislili, da bi on onako isto znao (i ćeo) i činiti, da mu dođe do ruke, kao što zna govoriti; a za što su onamo na njega vikali, za ono bi ga amo slavili i obožavali: i tako bi mogao među svojim prijateljima koju godinu duže poživljeti, i za ljubav njiovu što više napisati, i ljepše ime nakon sebe ostaviti”.
U Vukovoj zaostavštini čuva se, za njegovog života neobjavljen, rukopis recenzije „Primječanija na predgovor G. Pavla Solarića k Mezimcu Dositija Obradovića”, pisan oko 1820. godine. Recenzija, sem kritike Pavla Solarića, sadrži i pamflet protiv Dositeja, njegovog života i rada u Srbiji. Vuk u svome sudu o Dositeju nije bio „dobro inspirisan”, bio je nepravedan, ličan, vulgaran, grub, zlopamtilo i pakostan. Rukopis je potpisan pseudonimom – Nenad Novković.
Izvor: Vuka i Dositeja
