Početna Kultura Vera Gregović kao glumica amater dobila nove ponude za pozorišne predstave u...

Vera Gregović kao glumica amater dobila nove ponude za pozorišne predstave u Štutgartu

Vera Gregović u pozorišnoj predstavi „I gastarbajteri odlaze u penziju” sa svojom životnom pričom i svojom slikom iz mladosti u pozadini
Foto: arhiva JES

Veru Gregović iz Štutgarta teško je opisati u par reči. Društveni aktivista, osnivač više srpskih udruženja, dugogodišnji predsednik društva Morava, humanista, horista, veliki borac za položaj Srba u Štutgartu, član mnogih nemačkih asocijacija, koje se bave pitanjem i položajem stranaca, organizator mnogih manifestacija srpskog naroda u Štutgartu sa okolinom, kao i onih za Srbiju i Republiku Srpsku, organizator mnogih mirnih protesta u kojima se branio srpski narod, jedno vreme predsednik Saveza Srpskih udruženja Nemačke… Gotovo da ne postoji udruženje, koje ona zajedno sa svojim Moravcima nije podržala, svuda gde je mogla da se predstavi Srbija i Republika Srpska bila je na licu mesta, pa i kao inicijator Dečije evropske smotre srpskog folklora. Na kulturnom polju dovela je sa svojom Moravom veliki broj pesnika, pisaca, glumaca, narodnih stvaralac i mladih umetnika za Štutgart, ali najradije govori o humanitarnim akcijama, koje su za nju i njeno udruženje na prvom mestu. Privatno, Vera je majka, supruga, baka, sestra, tetka, strina, prijatelj, taksi vozač svojih unuka, savetnik, učitelj …a od pre tri godine i amaterska glumica.  

Vera u ulozi Dunje dobila sjajne kritike
Foto: arhiva JES

Tri godine je prošlo od kada je pozorište JES (Junges Ensemble Stuttgart) u Štutgartu na scenu postavilo predstavu „I gastarbajteri odlaze u penziju”. Pozorište JES je otvorilo vrata glumcima-amaterima – seniorima, koji su u mnogobrojnim predstavama odigrali, dočarali i maestralno približili gledaocima priče iz običnog svakodnevnog života. Grupa ovih vremešnih umetnika sastala se i uz kafu pričala o projektima, koje su završili, kao i o projektima, koji su ispred njih. Vrsni režiser Uši Famers otišla je u zasluženu penziju, a od septembra na njeno mesto dolaze mladi režiseri, koji će nastaviti rad sa ovom seniorskom grupom na novom projektu. „Dogovoreno je, da se ova grupa i u budućem periodu sastaje prvog utorka u mesecu. Meni je posebno drago, što je moja uloga od pre tri godine ostala u lepom sećanju. Za ovu grupu glumaca-amatera ja sam i dan danas ostala Dunja”, rekla je internet portal Rasejanje.info Vera Gregović. Na pitanje da li će nastaviti sa glumom Vera je ostala tajnovita, dodavši da je „za pesmu, igru i predstavljanje svoga naroda uvek tu”.

Pozorišna predstava „I gastarbajteri odlaze u penziju” posvećena je svim inostranim radnicima, koji su šezdesetih i sedamdesetih masovno došli za Nemačku. Oni su svojim mukotrpnim radom doprineli brzom i modernom razvoju Nemačke nakon Drugog svetskog rata. Kristian Šenfelder je saslušao lične priče glumaca-amatera, koji su otišli u penzije i napisao pozorišni komad, koji je u Štutgartu dobio veoma dobre kritike. Na svih deset predstava nije bilo slobodnog mesta, a raznolika i uglavnom mlađa publika se susrela sa problemima, koje su imali stranci po dolasku za Nemačku. Danas je sve drugačije, sredina je multi-kulturna, ali u ono vreme stranci – gastarbajteri nisu bili poželjni. Teško su dolazili do stanova, mnogi u malim radnjama nisu hteli da im prodaju željenu robu, jer nisu umeli da se izraze i upotrebe tačno odgovarajuće reči, u nekim restoranima nisu bivali usluženi, često se na njih prstom upiralo, tražilo se sve što ne rade kako treba… jedino je posla bilo dovoljno.

U toj pozorišnoj predstavi igrala je i Vera Gregović. Prvi put se našla u jednom pozorišnom komadu, a režiser je bio toliko oduševljen da bi voleo da je vidi i u drugim pozorišnim delima. „Devet glumaca-amatera je radilo nepunih godinu dana na ovom projektu. Pored mene, na sceni su bili i Grk Georg Filipou i Italijan Angelo Moscađira, a ostali su bili Nemci amateri. Mi stranci smo govorili o našem dolasku za Nemačku, o problemima na koje smo nailazili i kod stanodavaca i kod poslodavaca, kako nas je sredina prihvatala i kako smo i mi prihvatali tu istu sredinu, kako smo u ono vreme komunicirali sa svojima u domovini. Oni koji su bili u mešovitim brakovima izneli su tu vrstu problema, koje su imali. Kako smo odgajali decu, školovali ih i kako smo podneli njihov odlazak iz kuće. Kako smo se snalazili u kulturološkim razlikama, o unutrašnjoj borbi i traženju sopstvenog identiteta, o odlasku u penziju i onoj ogromnoj dilemi – ostati u Nemačkoj ili se vratiti u domovinu, u kojoj se većina opet više ne oseća na svome – ni ti je tu ni ti tamo”, pojasnila je Vera Gregović deo unutrašnje borbe mnogih „gastarbajtera”, kojima je ova predstava posvećena.

Vera Gregović peva Beograde, grade na Dunavu
Foto: arhiva JES

Sama radnja je smeštena u dvorište glavnog junaka Kristoforosa, koja je u sred Štutgarta opremljena kompletno u grčkom stilu. Veče pred svoj 66. rođendan, on poziva prijatelje na proslavu, jer od narednog dana za njega nastaje novi period u životu. On postaje penzioner. Pored prijatelja, da bi veče bilo lepše i zabavnije, on poziva i svoje komšije, stanare zgrade. Nenajavljeno se pojavljuje i njegova bivša supruga Nemica. Veče počinje lepo, slavi se, stare priče se ponavljaju kao i sećanja na lepe događaje… ali ponovo dolaze do izražaja rivalstva među domaćinima i gastarbajterima, kao i razgovor da li da se dozvoli da se u zgradu useli sirijska porodica. Za mnoge ta ideja unosi nemir… Ipak, u skoro svakoj drugoj rečenici je prisutno pitanje gde je i šta je sada moja domovina i kuda dalje. Svaki glumac je ispričao svoju priču, jedino je Vera uklopile dve. Zbog teške bolesti jedne glumice manje od dva meseca pred premijeru, Vera je preuzela deo njene životne priče, ali je više od dve trećine govorila o svojoj. Najveća razlika je bila u tome što je u pozorišnoj predstavi bila u mešovitom braku, koji je usled velikih kulturoloških razlika okončan.

Vrlo emotivno i sa puno sete otpevala je pesmu Beograde, grade na Dunavu i početak Mesečine, a refren kao i Čuješ seko… vrlo energično, kako samo dolikuje Veri Gregović. Publika je bila oduševljena i nakon predstave joj je prilazili da je zamole da im ponovo otpeva uz molbu da i tekst sa Srpskog prevede na Nemački.

„Ovaj pozorišni komad je za mene bio vraćanje u prošlost. Imala sam divno detinjstvo, roditelje koji su mi sve pružili, dobro školovanje i brata, koji mi je i dan danas velika podrška u svemu što radim”, ispričala je tada Vera autoru ovoga teksta. „Kroz ovu priču htela sam sve to naprosto da otrgnem od zaborava. Sve sam ja to ostavila u Beogradu i krenula za svojom ljubavlju – za suprugom Krstom u nepoznato i sa njim izgradila svoj život na domaku Štutgarta, počevši ne od nule nego ispod nule kako imam običaj da kažem. Cela ova priča spremana je skoro godinu dana i za tih godinu dana prošla  sam ponovo kroz svoj život, kroz sve lepe i manje lepe stvari, kroz veliki deo radosti i tuge. Setila sam se nekih dragih ljudi, nekih manje dragih ali je najvažnije da sam svu svoju ljubav prema našoj zemlji prenela na svoju decu Kseniju i Danila i da to sada radim i sa našim unucima”, dodala je Vera.

„Ovaj pozorišni komad je za mene bio vraćanje u prošlost. Imala sam divno detinjstvo, roditelje koji su mi sve pružili, dobro školovanje i brata,
koji mi je i dan danas velika podrška u svemu što radim”, istakla je Vera Gregović
Foto: arhiva JES

U Nemačku je došla 24. januara 1971. „Taj datum se ne zaboravlja”. Došla je zbog supruga. „Kiću sam upoznala godinu dana ranije u Petrovcu, gde sam bila na letovanju, a on došao na godišnji odmor, jer je u Nemačkoj od 1969”. Prvo radno mesto bilo joj je u jednoj maloj štampariji. Tu je radila nešto duže od godinu dana, potom šest godina u Metrou na odeljenju tekstila, a onda sve do penzije u čuvenoj firmi „Lajc“. Počela je kao radnica na traci, pa je bila u odeljenju za nabavku i kupovinu raznih metalnih delova koji se upotrebljavaju za produkciju fascikli, heftalica i bušilica, da bi na kraju organizovala sajmove za ovu firmu. „Obaveza prema odgovornom radnom mestu i porodici nisu bili smetnja da aktivno učestvujem u radu prvog srpskog udruženja Sveti Sava iz Štutgarta, sve do 1998. godine kada je jedna grupa osnivača napustila ovo udruženje i osnovala Srpsko humanitarno i kulturno društvo Morava, se sedištem takođe u glavnom gradu nemačke pokrajine Baden-Virtemberg.

Susret glumaca amatera i dogovor o daljem radu
Foto: arhiva V. Gregović

Morava je imala za cilj, da u tom nesrećnom periodu pomogne srpski narod, pa je rad na organizovanju i slanju humanitarne pomoći bio u prvom planu, kao i očuvanje bogate srpske kulturne tradicije i narodne baštine. „U tom periodu počela sam da se bavim i horskim pevanjem, koje i do današnjeg dana negujem”. Vera je član Prvog srpskog pevačkog društva, koje postoji već 22 godine.

„Kada pogledam šta sam sve uradila, više puta sebi postavim pitanje kako bi moj život izgledao da nisam došla u Nemačku? Ali kada vidim ono što mi je najdraže oko sebe znam da nisam pogrešila. Sa suprugom Krstom sam 49 godina u srećnom braku. Izrodili smo dvoje dece Danila i Kseniju, dobili izuzetno dobru snahu Dianu i zeta Bojana, a iznad svega četiri zlata, naše unuke Lazara, Luku, Marka i Milana. Ja sam jedna zadovoljna i srećna baka. Neka ovako traje još dugi niz godina. Ja se moje starosti ne bojim – jedino se plašim, da neću stići da uradim sve ono što sam zacrtala. Ima još projekata koje treba uraditi. Meni život nije dosadan, naprotiv, veseo je i zabavan i u svemu tome uživam”, dodala je Vera Gregović.