Početna Kultura Sećanje na pesnika Vojislava Ilića

Sećanje na pesnika Vojislava Ilića

Vojislav Ilić je umro u 32. godini
Foto: Vikipedia

Na današnji dan 21. januara 1894. godine u 32 godini urmo je pesnik Vojislav Ilić. Rođen je u Beogradu 1862. Živeo je kratko i imao je težak život. Bolešljiv još od detinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri. Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, 1887. Stupio je u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namešten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postao je pisar ministarstva unutrašnjih dela, a 1893. vicekonzul u Prištini. Po svojoj želji otišao je na Kosovo, ali slabo zdravlje ga primoralo ga je da se vrati u Beograd, gde je uskoro i umro.

U životu u mnogome je delio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je menjao nameštenja u Beogradu i unutrašnjosti, živeo u oskudici, veliki deo vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje. Zbog političkih uverenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad. Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za života je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu.

Zabranjena ljubav koštala ga je života

Vojislavov otac – ugledni pesnik, političar, ministar i član Državnog saveta Jovan Ilić imao je četiri sina, takođe pesnika: Milutina, Dragutina, Vojislava i Žarka. Svakako je najtalentovaniji i najuspešniji bio Vojislav. Lepu priču o Vojislavu Iliću, koju je preneo POKS Požarevac, prenosimo:

Dom Ilićevih nalazio se u Beogradu, u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Ta kuća bila je poput univerziteta kroz koji su dan i noć defilovali najveći književnici Srbije Ilićevog vremena.

Vojislav još od malena je dane provodio u društvu velikih pesnika. Večito im je kuća bila puna učenog sveta: Đura Jakšić, Zmaj, Laza Kostić, Stevan Sremac, Laza Lazarević… Mnogi od njih ostavili su pisane dokaze o gostoljubivosti i širokogrudosti ove pesničke porodice prepune muških glava. Od četvorice sinova, koliko ih je Jovan imao, Vojislav je bio najbolešljiviji, do petnaeste godine je jedva i u školu išao. Posle završene treće godine gimnazije, malo je išao i na Veliku školu, pa i to napustio. Poezija mu je bila milija, a s obzirom na to da je ceo život proveo upravo u gorenabrojanom društvu, imao je i te kako predispozicija da joj se posveti u potpunosti.

Sa objavljivanjem prvih pesama u „Otadžbini” počele su i prve ljubavi. U isto vreme kada je Vojislav u društvu svoje braće sticao boemski staž u poznatim beogradskim kafanama, u Pozorištu prekoputa stasavala je lepa Zora, ćerka glumačkog para Kolarović. Nekako baš u to vreme i ona počinje svojom lepotom da zapada za oko mnogobrojnoj publici. O njenoj zavodljivosti na pozornici zapisao je i kritičar Milan Grol: „Pošto je… brzo uskočila u ljubavnice, ona počinje da zavodi i širi krug obožavalaca od onih na pozornici. U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, između ostalih… i sam Vojislav Ilić.” A Vojislav – lep mladić, samo tri godine stariji, pesnik, iz poznate kuće, lepa prilika. Međutim, Zorinom ocu je glavni cilj tada bio da stiša tu pompu koja se podigla oko njegove kćerke i zato naprasno odlučuje da je uda za Milana Teodosijevića, blagajnika u Štedionici u Zemunu, inače pozorišnog čoveka, dosta starijeg od Zorke, a na sve to i bolešljivog udovca.

Mladi poeta je već sa prvom ljubavlju spoznao tugu i bol zbog izgubljene ljubavi, pa je utehu pronašao u stihovima jedne od prvih pesama „Uveo cvet”:

“Ja ljubljah lepu curicu,

Mirisnu, belu ružicu.

Još sinoć moja bejaše,

Jutros je svati uzbraše;

Svet mi je sreću odneo,

Zato sam bleđan, uveo.”

Međutim, kao što to obično biva sa tim prvim ljubavima, brzo prođu. Zora je bledela iz Vojinog sećanja, a potpuno ju je izbrisao iz misli kada se pojavila nova ljubav.

Nekoliko godina posle smrti Đure Jakšića njegova udovica s decom doselila se preko puta Ilića. Vojislavljeva sestra Milica i Đurina ćerka Tijana družile su se i međusobno posećivale, pa se mladi pesnik i zaljubio u Tijanu. Venčali su se 1883, dobili ćerku i sina, a taj period u Vojislavljevom životu obeležen je i pesničkim uspesima. Ali dve godine kasnije umire mu sin, za njim i žena, a nedugo zatim i ćerka. Vojislav ostaje sam.

Kao da se sudbina poigrala sa dvoje mladih, i njegovu prvu ljubav Zorku snalazi slična sudbina – nakon teške bolesti, umre joj muž, a ona osta sama sa malenom devojčicom. Bilo joj je tek 23 godine, Vojislavu tri više, a već su mnoge nesreće i strahote preturili preko glave. Međutim, ako ste mislili da su nastavili tamo gde su nekoliko godina ranije stali, varate se. Vojislav je srce poklonio drugoj ženi, devojci koju je Nušić opisao kao „devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”. To je bila rođena Tijanina sestra, Vojislavljeva svastika – Mileva, mlađa kćerka Đure Jakšića. Dvoje mladih obuzeti tugom zbližili su se a da nisu ni osetili. Mileva se zaljubila u zetovljevu poeziju, a Vojislav u njenu lepotu i ljubav je počela da cveta. Vojislav je svoja osećanja zabeležio u dobro poznatim stihovima:

„Veče je odavno prošlo… U šumarcima gustim

Bezorojnih, malenih tica zvučni je stao hor;

Ponoć je spustila veo. Po dolinama pustim

Umuko ljudski zbor.

A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,

Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj

Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,

I stidljiv šapat tvoj…”

Njen portret nije sačuvan, ostao je samo zapis: „Milevica, kako joj je otac Đura tepao, razlikovala se od ostale njegove dece, i bila mu je najsličnija: obrazovana, nadarena, umešna, zanimljiva, slobodnih shvatanja. Rečju, u svoje vreme neshvaćena žena i, kako su ocenile mnogo decenija kasnije beogradske Novosti – „da je danas živa, bila bi najveća feministkinja“. Nušić je malo direktniji, kaže da je Mileva Jakšić bila „devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno“. Prema opštem sudu književnih kritičara, nijedna druga žena nije Vojislava nadahnula na tako snažno i plodno pisanje.

Ali njihova veza naišla je na opšte zgražavanje. Čaršija se sablažnjavala, a Milevin brat, zanatlija, dolazio je na pesnikov prag i pretio mu čekićem. Da bi se sklonila, Mileva piše molbu ministru prosvete „da je postave za učiteljicu ma u kojoj školi u Srbiji, samo što dalje od Beograda“.

Tragedija ljubavnog para uslediće vrlo brzo.

Ministar ne odgovara, pa zaljubljeni par prelazi u Austrougarsku. Nekoliko meseci žive u Petrovaradinu i Sremskoj Kamenici, ali Vojislav se tu, prema sećanju Branislava Nušića, koji je s njim drugovao, „osećao umornim i od proganjanja i od ljubavi“.

Par se pognutih glava vratio u Beograd. Njihova ljubav bila je otrovana. Mileva je dobila posao u Varvarinu, a pesnik se odao boemskom životu. Sledeće, 1888. godine, Vojislavljev otac, kojeg je ona volela kao rođenog, nagovorio ju je da se uda za jednog mnogo starijeg i uz to bolesnog učitelja. U isto vreme, da bi sina izbavio iz kafane, ženi ga ćerkom jednog svog prijatelja.

Odmah posle venčanja Mileva se teško razbolela. Opet traži premeštaj, ovog puta da pobegne od nevoljenog muža, ali je smrt bila brža. Umrla je u 21. godini. Prema opštem sudu književnih kritičara, nijedna druga žena nije Vojislava nadahnula na tako snažno i plodno pisanje.

Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Tu pije jutarnju kafu, ručava, noći dočekuje, tu pesme piše, honorare prima, tu pokušava da ublaži tugu pregolemu. Otac Jovan je i te kako zabrinut za svog mezimca, pa uviđa da je jedino rešenje ponovna ženidba. U kući svojih prijatelja zapazi veselu i rumenu Zorku Filipović, još jedna Zorka u njegovom životu. Svideše se mladi jedno drugom, pa je ubrzo i venčanje bilo zakazano u Gospođincima. To venčanje je ostalo upamćeno kao veselo i neobično. Naime, mladoženja je završio u zatvoru nakon što je lupio šamar austrijskom žandarmu, jer mu ovaj nije verovao da se ženi. Međutim, to nije sprečilo Vojislava da se po drugi put oženi, te davne 1888. godine.

Pet godina bračnog života i velike književne slave prekinula je iznenadna Vojislavljeva smrt. Tuberkuloza ga je odnela u 32. godini života. Osta njegova Zora sa malenom Svetlanom, a Voja ode u neki drugi svet u kom je, nadamo se, našao sreću koja mu u ovom nije bila naklonjena.