Početna Zanimljivosti Na današnji dan rođen general Đorđe Stratimirović – komandant srpske vojske 1848.

Na današnji dan rođen general Đorđe Stratimirović – komandant srpske vojske 1848.

General Đorđe Statimirović
Foto: VIkipedia

Đorđe je rođen u uglednoj porodici Stratimorović iz Kulpina. Prvo obrazovanje stekao je u kući od sveštenika kulpinskog Slovaka, Rohonjija. Vaspitač mu je bio i književnik Milovan Vidaković. Nižu luteransku gimnaziju je završio u Novom Vrbasu (1832-1836), a zatim proveo godinu (kao pripremu) u kadetskom korpusu tzv. „Matematici“ u Titelu. Više vojničko obrazovanje stekao na Inžinjerskoj (vojnoj) akademiji u Beču, između 1837-1841. godine. Vojničku karijeru započeo je 1841. godine kao husarski potporučnik. Nakon dve godine provedene u vojsci u Italiji Đorđe se demobilisao. Iz ličnih razloga odrekao se 1843. godine vojne službe i nastanio se u Kulpinu, kod svojih roditelja. Oženio se kao mladi plemić sa Majom plemenitom Zakinom Bajšanskom. U Kulpinu se kao zemljoposednik bavio ekonomijom i izučavanjem pravne nauke ali ih ne završava.

Nakon školovanja na Vojnoj akademiji postao je potporučnik i služio u Milanu, Paviji i drugim italijanskim mestima. Zatim je nastupio period između 1843-1848. godine tokom kojeg se on aktivirao u društvu i stekao mesto i ugled. Idiličan život plemića prekinula je burna Mađarska revolucija, čiji će se pobornici obračunati sa konzervativnim plemstvom i klirom.

Đorđe je izbio u prvi plan, kada se sukobio na Ugarskom saboru u Požunu, sa Lajošom Košutom. Košut je bio nacionalni vođa Mađara, a Stratimirović je zatražio autonomiju za Srbe u okviru Ugarske. Početak revolucije 1848. godine ga je zatekao u Novom Sadu, gde je on na čelu Srpskog pokreta. Na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima, gde je Đorđe Stratimirović zastupao Kulpin, izabran je za predsednika Glavnog odbora naroda srpskog koji je trebalo da rukovodi ustankom. Postaje kao poručnik u ostavci, „vojni vođa“ pobunjenih Srba u Vojvodini. Radio je na stvaranju srpskih vojnih logora i organizaciji srpske narodne vojske. Tokom mađarsko-srpskog rata odneo je kao vojni komadant mnogo pobeda. Do dolaska vojvode Stevana Šupljikca vodio je sve vojne poslove i bio centralna ličnost srpskog pokreta. Stojeći na čelu naprednih, demokratskih i antiaustrijskih raspoloženih krugova u srpskom građanstvu, dolazi u sukob sa patrijarhom Josifom Rajačićem „upravnikom naroda“. Patrijarh je iskoristio neke neuspehe srpskih vojnih snaga da ga smeni sa položaja vrhovnog vojnog zapovednika. Pobedom kontrarevolucionarne i konzervativne struje, s Rajačićem na čelu, Stratimirovićeva uloga u drugom razdoblju pokreta bila je manje značajna. Glavnokomandujući srpske narodne vojske postao je austrijski čovek – Ferdinand Majerhofer, a potom i austrijski general Srbin, Kuzman Todorović.

Posle sloma revolucije 1849. godine stupio je ponovo u austrijsku vojsku i od čina konjičkog potpukovnika došao do čina general-majora. Penzionisan je 1859. godine a do tada je u nekoliko mahova vršio poverljive diplomatske misije za Austriju u Crnoj Gori, na Krfu, u Epiru, Srbiji i Italiji. Dva puta bio je poslanik u Državnom Ugarskom saboru u Požunu, a nekoliko puta poslanik na srpskim narodnim-crkvenim saborima u Karlovcima. U toku političke delatnosti bavio se pisanjem i novinarstvom.

Posle crnogorske vojno-diplomatske misije Đorđe se ponovo oženio. Venčao se 28. aprila 1854. godine u Beču sa Albinom plem. Bekovom.

Od 1873. godine stanuje u Novom Sadu. U srpsko-turskom ratu 1875. godine stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, ali je osumnjičen da radi za interese Austrije, pa je morao napustiti Srbiju.

Mnoge Stratimirovićeve političke akcije, naročito veza sa mađarskom emigracijom iz šezdesetih godina, odnosno sa češkim političarima, konspirativne akcije u vezi s rešenjem Istočnog pitanja, kao i saradnja sa dvorom u Beču, još nisu dovoljno rasvetljene.

Napustio je 1863. godine sasvim austrijsku državnu službu. Učestvovao je kao poslanik na srpskim crkveno-narodnim saborima, 1861. i 1865. godine. Šest godina je u crkvenom saboru zastupao interese grada Velikog Bečkereka, gde je izabran. Posle 1877. godine povukao se iz javnog života i preselio u Beč, gde je živeo povučeno sve do svoje smrti 15. decembra 1908. godine.

Napisao je autobiografiju koja je izašla na srpskom i nemačkom jeziku, što je objavio njegov sin Đorđe 1913. godine, piše POKS Požarevac.