Početna Zanimljivosti Zanimljivosti o vojvodi Živojinu Mišiću

Zanimljivosti o vojvodi Živojinu Mišiću

Živojin Mišić
Foto: Vikipedia

U slobodnom vremenu Mišić je odlazio na koncerte, predavanja, u pozorište. Nije izbegavao ni balove. Bio je dobar igrač i cenjen kavaljer prema damama. Čitao je stručnu i opštu literaturu, pisao članke za vojne i opšte časopise, ili spremao svoja profesorska predavanja iz strategije. Interesovao se i stranom vojnom literaturom, držao se „ažurnim“. Govorio je francuski, nemački i ruski jezik. Na dužnosti je bio vrlo tačan. Radio je dugo i marljivo. Umeo je da uposli potčinjene oficire. Đeneralštabnom oficiru nije dopuštao aljkavost. Nije se lako ljutio, ali je umeo da skreše u oči i da očita lekciju onome ko zasluži. Bio je čovek „rezonski“. Nije bio bez duše pa da tera nekoga do smrti. Jednom prilikom, baš za vreme odstupanja naše vojske od Valjeva 1914. godine, Mišić je našao kraj puta jednu grupu četnika koja nije ustala na noge kada je on prolazio i oslovio je. On je pozvao starešinu da ustane, ovaj je odgovorio da neće. Onda mu je Mišić naredio da dođe u štab armije da mu se javi, četnički starešina odgovorio je sedeći, da neće. Pa, ipak, Mišić je razumeo psihozu tih dana i primio izvinjenje tog oficira, četnika, kad je ovaj, dan po tome, sišao u Boljkovac i priznao svoju grubu grešku.

Mišić nije bio sujetan i razdražljiv starešina, ali je na odmeren način doterivao stvari u red. Poznata je stvar da je Mišić voleo dugo da sedi za stolom posle večere i da razgovara sa oficirima. Vrlo je slabo spavao, a voleo je da čuje svačije mišljenje. Smatrao je da svak ume ponešto da kaže. Jedne noći, tako, u Skoplju, za vreme rata, zadržao se u razgovoru sa oficirima do dva po ponoći. Neko od oficira dopusti sebi slobodu da, radi opomene đeneralu Mišiću, pusti budilnik da zazvoni. Mišić se odmah digne i oprosti sa oficirima. Sledeće večeri ponovi se ista stvar. Mišić se opet digne, ali priđe oficiru rečima: „Taj vaš budilnik je mnogo nervozan, ali nemojte više“.

To je bilo dosta da šala sa budilnikom prestane. Mišić je imao čudan način da kazni druge kaznivši polako i samog sebe. U komisiji za majorske ispite, ili pri ispitima na Višoj Vojnoj školi u Beogradu, bio je pre sračunato blag, nego li neodmereno strog.On je to pravdao ovim rečima: „Glavno je da je oficir školovan, zdrav, trezven i čestit, ne mari ako malo i pogreši u teoriji“.

Kao što ga niko nije nikad čuo da se samohvališe, tako je Mišić odsečno odbijao od sebe fanfarone, brbljivce i laskavce. Okretao je glavu od protekcionaša. Nije davao izuzetnu protekciju ni svojoj deci. Nije hteo da duguje nikome ništa. „Hoću da idem uspravno“, bila je njegova dosta česta uzrečica. Razgovor njegov sa vojvodom Putnikom, čiji je bio dugogodišnji pomoćnik, bio je uvek korektan, ali prirodan. Takav je bio i sa kraljevima. Nimalo crnih reči nije bilo ni sa običnim redovima, piše Srpska istorija.

Major Živojin Mišić 1896. godine, bio je na Hilandaru kada je kralj Aleksandar Obrenović posetio i Atinu, i bio je jedini strani vladar koji je prisustvovao I Olimpijskim igrama.