Početna Događanja Povodom jubileja 75 godina postojanja Crkvene opštine Minhen – protojerej-stavrofor Slobodan Milunović

Povodom jubileja 75 godina postojanja Crkvene opštine Minhen – protojerej-stavrofor Slobodan Milunović

Protojerej-stavrofor Slobodan Milunović
Foto: CO Minhen

Sedamdeset i pet godina postojanja i rada jedne crkvene opštine u dijaspori nije mali period i povod je da se izvrši izvestan osvrt na prevaljen sedamipodecenijski put.

Minhenska parohija je jedna od najstarijih u Nemačkoj. Nezvanično je započela svoj pastirski rad još 1945. godine od ratnih zarobljenika i političkih izbeglica, kasnije od šezdesetih godina najveći broj je gostujućih radnika. Formalno je postojala od 24. aprila 1946.g. i obuhvatala je više mesta i logora na teritoriji države Bavarske. Prvi paroh je bio protojerej Sergije Selivanovski u vremenu od aprila 1946. pa do maja 1950. godine. Bavarsko Ministarstvo za prosvetu i kulturu zvanično je svojim aktom od 12.06.1946. g. potvrdilo postojanje, život i rad minhenske duhovne zajednice. Jedan zapisnik svedoči da je 1946. godine bila tzv. „Osnivačka skupština sa oko 80 prisutnih“ u Verner i Funk kasarni gde se nalazilo oko 1500 Srba, a zapisano je da je dana 22. marta 1947. godine u prostorijama Zajednice u Mauerkirherštr. 8 u Minhenu opet održana osnivačka skupština SPCO-e i parohije minhenske sa oko 180 osoba, što se i smatra zvaničnim datumom osnivanja CO-e. Mesec dana kasnije, 29. aprila 1947. godine osnovano je i Kolo srpskih sestara. Hram je posvećen svetom ravnoapostolnom ruskom knjazu Vladimiru.

Dolaskom protojereja-stavrofora Alekse Todorovića za paroha minhenskog 30. jula 1950. godine aktivnost parohije se posebno na bogoslužbenom, ali i na socijalnom planu veoma snažno razvija, iako su uslovi bili veoma oskudni i teški. U pravcu legalizacije minhenske CO-e je važno napomenuti, da su nadležne nemačke vlasti 2. jula 1962. g. registrovale SPCO-u u Minhenu kao e.F., legalno javno udruženje. Prvi crkveni odbor potvrdio je Njegova Svetost Patrijarh srpski Gospodin German svojim aktom od 10.09.1962. godine.

Srpska Jerarhija u periodu postojanja CO-e Minhen:

Patrijarsi: Gavrilo, Vikentije, German, Pavle, Irinej, Porfirije.

Episkopi eparhije: Dionisije, Lavrentije, Konstantin, Sergije, Grigorije

Sveštenici minhenski: Sergije Selivanovski, Živojin Zdravković, jeromonah Nikodim Matić, Sergije Lipski, sveštenik Đura, Aleksa Todorović, Slobodan Milunović, Đorđe Trajković, Vidoslav Vujasin, Dragan Stanojević, Bogoljub Popović, Ljubomir Zorica, Marinko Rajak, Milorad Jovanović, Predrag Gajić, Dragan Jovanović, Bojan Simić, Dragiša Jerkić.

Đakoni: Zoran Andrić, Oliver Grulović, Mladomir Milunović, Dejan Ristić,

Hramovi: Vaskrsenja Hristovog u kasarni predgrađa Frajman krajem 1945.g., Kapela Prenosa moštiju  sv. Nikole u kasarni, Švere-Rajter-Štr. 4, zatim od 1951. godine u Donauštr. 5 u Bogenhauzenu sa kapelom sv. ravnoap. Knjazu Vladimiru ruskom. Ta kapela je potom 1952. god. preseljena u Infanterištr. 12 i tamo ostala i najduže, sve do jeseni 1994. godine kada se preselila u novopodigunti crkveni centar, a potom 1996. g. u novosagrađeni hram u Minhen-Perlahu. Poslednja hramovna slava sv. ravnoap. Knjaz Vladimir u Infanterištr.12 bila je 31.07.1994. godine.

Srpski pravoslavni crkveni, kulturni i socijalni centar sa hramom u Minhen-Perlahu:

Polaganje i osvećenje kamena temeljca i povelje novog crkvenog centra izvršeno je u Nedelju Pravoslavlja, 15. marta 1992. g. od strane nadležnog srpskog episkopa i izaslanika Vaseljenskog Patrijarha Mitropolita Augustinosa, kao i u prisutstvu  mnogobrojnih najviših crkvenih i građanskih predstavnika. Dve godine kasnije, 16. oktobra 1994. crkveni centar je bio useljiv i osveštan  od strane Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog G. Jovana, episkopa šabačko-valjevskog G. Lavrentija, episkopa grčkog G. Dimitriosa i nadležnog srpskog episkopa. Pola godine ranije, 4. aprila 1994. godine potpisan je sa arhitektama ugovor za izgradnju hrama, a za čiju gradnju je 17. maja 1995. g. dobivena dozvola. Hram je osveštan na sv. Stefana Dečanskog 24. novembra 1996. godine od strane Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog G. Jovana, episkopa niškog G. Irineja, episkopa Kostrumskog Aleksandra, episkopa bavarskog i germanskog Marka, predstavnika drugih Pravoslavnih i nepravoslavnih hrišćanskih Crkava i nadležnog episkopa.

Za gradnju hrama i crkvenog centra je bila održana prva zvanična značajna akcija na praznik sveta Tri Jerarha, 12. februara 1984. godine u prisutstvu nadležnog episkopa G. Lavrentija, mnogobrojnih visokih crkvenih i građanskih predstavnika, kao i više stotina parohijana. Na praznik sv. ap. i evang. Marka 8. maja 1995.g. osvećenje zemljišta budućeg „Hrama Boga živoga“ (2. Kor., 6,16) pored već useljenog crkvenog centra trebao je da izvrši Patrijarh srpski G. Pavle, ali je bio sprečen ratnim strahotama u Otadžbini. U njegovo ime je stigao vladika niški Irinej, član Svetog Sinoca SPC. Polaganje kamena temeljca za hram je izvršeno 17. marta 1996.g., a prva sveta Liturgija u novome hramu već 24. novembra iste godine (gradnja je obavljena u rekordnom roku od svega 8 meseci!) i da tako „u svemu uzrastemo u jedno telo – Crkvu, kojoj je glava sam Hristos“ (Ef. 4,15).

Zaštitnik crkvenog centra je ostao sv. knjaz Vladimir ruski, a hram je posvećen svetom mučeniku i knjazu srpskom Jovanu Vladimiru. Ova dva svetitlja su živela u isto vreme, pa se i upokojili u razmaku od samo godinu dana – jedan 1015. a drugi 1016. godine..

Minhenska CO-a je obuhvatala i druga mesta u Gornjoj Bavarskoj i održavala redovna ili povremena bogosluženja u mestima: Amberg, Augsburg, Bad Aibling, Gauting, Dornštat, Ingolštat, Ludvigsfeld, Lutenze-Mitenvald, Manhing, Valka-logor, Cirndorf, Pasau, Prin, Rozenhajm, Landshut, Mozburg, Memingen, Traunrojt…

1981. godine CO-a Minhen je proslavila 35. godišnjicu svoga postojanja i organizovala veoma značajnu ekumensku nedelju-sedmicu od 13. do 20. septembra, a 1997. godine je obeležila svoju 50. godišnjicu postojanja. Tada je izdata Spomenica sa blagoslovom Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Gospodina Pavla koji je u svom blagoslovu opisao rečima: „…Da Bog da da bi se sačuvao od zaborava značaj crkvene opštine, trud i rad na održanju pravoslavne vere Srba koji žive u Minhenu i okolini i daje Nam priliku da se sa vama zajedno duhovno radujemo i osnažimo…“

CO-u Minhen su posetile mnogobrojne ličnosti iz crkvenog i javnog života i rada, iz zemlje i iz inostranstva, među njima i sada sveti Vladika Nikolaj Velimirović, kao i Kralj Petar 2. Karađorđević u dva navrata, 1954. g. i 1957. g. , a 1991. g. i sin Kralja Petra 2. Prestolonaslednik Aleksandar. Takođe i crkveni velikodostojnici katoličke i evangelističke Crkve, kardinali, episkopi, prelati…među njima i Jozef Racinger – Papa Benedikt 16. Inače u našim pregnućima su nam veoma, posebno u izgradnji, pomogle ove Crkve kao i država Bavarska i gradska Uprava grada Minhena, na čemu smo im veoma zahvalni!

Nekoliko od velikih zadataka iz života i rada CO-e, a među njima:

– Pronaći brojnu razbacanu pastvu po prostranstvima parohije i CO-e u Bavarskoj.

– Organizovati uslove za bogosluženja i pastirski rad: Hram, prostorije i drugo.

– Parohijska škola veronauke za decu i omladinu i srpski jezik sa književnošću.

– Osnivanje i rad crkvenog hora i nega duhovne muzike.

-Socijalni rad i briga o bolesnima i nemoćnima, kao i zatvorska služba.

-Godine1990. osnovana je tzv. „Ujedinjena srpska omladina“ u Minhenu, a 1983.g. osnovano folklorno društvo „Srbija“, a potom i razna druga kulturno-umetnička društva.

– Prezentovati CO-u sopstvenoj i spoljnoj javnosti, ekumenski odnosi i kontakti sa drugim pravoslavnim i inoslavnim Crkvama, konfesijama i religijama na terenu.

– Pre 20tak godina osnovano je i prvo srpsko groblje u starom Perlahu na kome je do sada svoj večni počinak u vaskrslom Gospodu našlo oko 150 pravoslavnih Srba.

– Humanitarna pomoć u Otadžbini, naročito u vreme građanskog rata 90tih godina.

Izdavačka delatnost:

U avgustu 1947. godine pokrenut je časopis „Život i rad“, a 1952. g. pokrunuta je najplodonosnija edicija „Svečanik“ sa mnogobrojnim izdanjima, među njima posebno poznat crkveni kalendar sa verskom čitankom od 1949. g. Znameniti saradnici „Svečanika“ su bili  sveti Vladika Nikolaj Velimirović, blaženi Ava Justin Popović, prof. Georgije Spektrovski, dr Dimitrije Najdanović, dr Đoko Slijepčević, dr Laza Kostić, prof. Vlajko Vlahović i mnogi drugi. Sve vreme je bio na crnoj listi vladajuće ateističke vlasti Jugoslavije. Kasnije početkom osamdesetih godina će to biti novo i redovno glasilo na srpskom i delimično na nemačkom jeziku pod imenom „Parohijsko pismo“ za dugo godina.

Danas u Minhenu živi oko 30 hiljada pravoslavnih Srba, a CO-a ima 4 parohije, 4 paroha i 2 đakona. Sveta Bogosluženja se redovno obavljaju u sabornom hramu u Perlahu, kao i u filijalnom paraklisu Pokrova Presvete Bogorodice na severu Minhena.

Zahvalni smo Bogu na Njegovoj pomoći za sve uspehe koje smo postigli u proteklih 75 g.

Molimo se Bogu da ne posustanemo već i dalje sa nesmanjenom ljubavlju i žarom kao i do sada, pa i još revnosnije, da nastavimo misionarski rad na dobro SPC i CO-e Minhen, a u smislu psalma 133: „Kako je lijepo i krasno kad sva braća žive zajedno“!

Zahvalnosti svim pregaocima, sveštenicima, crkvenim odborima, kolima sestara, priložnicima i svim vernima, čija sva brojna imena je ovde nemoguće nabrojati, a koji su u bilo čemu i na bilo koji način pomogli da se unapredi sveto delo. Neka im Gospod uzvrati životom i zdravljem i svojim neprolaznim dobrima za njihovu ljubav i žrtvu koju su pokazali prema svojoj Crkvi, sve u smislu apostolskih reči: „A dobročinstvo i zajedništovo ne zaboravljajte, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu“ (Jevr. 13,16.). Pa da tako nastavimo, iz prošlosti preko sadašnjosti ka još boljoj budućnosti, iz generacije u generaciju po rečima sv. ap. Pavla u 1. Posl. Korinćanima 3,6: „Ja posadih, Apolos zali, ali Bog učini da uzraste“.

Protojerej-stavrofor Slobodan Milunović – preuzeto iz prvog broja novopokrenutog biltena Crkvene opštine Minhen „Svečanik“


O proti Slobodanu
Protojerej-stavrofor Slobdan Milunović završio je prizrensku Bogosloviju. Potom se edukovao u Nemačkoj na teologiji, psihologiji, pedagogici, pravu. Ujedno je i sudski tumač i prevodilac za nemački jezik. Nakon rukopoloženja za đakona i sveštenika i deceniju uspešnog rada, u Minhenu je do penzije unapređivao crkveni i kulturni život. Iako u penziji i dalje je vrlo aktivan, a zahvaljući njemu crkvena opština u Minhenu postala je centar društvenog života Srba. 1996. odlikovan je nagradom „Abt Emmanuel Heufelder“ za mirovno delovanje u javnom životu na izmirenju ratom zavađenih naroda na teritoriji bivše Jugoslavije.