Početna Zanimljivosti Stari sjaj i prolećni povetarac

Stari sjaj i prolećni povetarac

Rubriku o modi i ljubavi vodi Isidora Vujić, student istorije iz Beograda

Ljude, između ostalog, svrstavam u dve grupe – ljubitelje leta i zime. Kad god bih pitala nekoga, usputno kroz razgovor, za omiljeno godišnje doba, dobijala bih neki od ta dva odgovora, nakon čega bismo nastavili da filozofiramo o ko zna čemu. Svi ti razgovori se uglavnom odvijaju u baštama prepunih kafića na savršen prolećni dan.

„Negde smo u prošlosti zagubili svoje manire, zaboravili smo neka osnovna pravila bon-tona,
koja su danas manje-više postala kliše“ – Isidora Vujić
Foto: Lazar Photography

Postoji onaj neki poseban miris prolećnog beogradskog sumraka, kada povetarac raznese mirise tek procvetalog drveća po celom gradu i kad zahladni taman toliko, da se ogrnu jaknica ili džemper, kupljeni posebno za ovaj prelazni period. I to nije jedini savršeni prizor proleća za naša čula! Tu su i oni oblačni dani bez kiše, kada sunce s vremena na vreme izviri iz oblaka i baci sivo-zlatkastu boju na Savu i Dunav.

To sunce, koje se bori sa oblacima, neka je vrsta metafore za kulturu danas. I ne, ne mislim da je toliko mračno i sivo, baš naprotiv. Kultura (kao stil života i način življenja) je tu, sa nama i konstantno je prisutna, jedino što ponekad zaboravimo na nju. Ili ona previše kaska za vremenom, ili smo mi ti koji previše žurimo i ne dajemo joj priliku da se dokaže i zasija u svom starom holivudskom sjaju. Period kada je dostizala svoje zlatno doba i bila na vrhuncu svoje slave.

Negde smo u prošlosti zagubili svoje manire, zaboravili smo neka osnovna pravila bon-tona, koja su danas manje-više postala kliše. Iz knjiga koje sam čitala, filmova i starih magazina pronađenih u podrumu, stekla sam sliku o nekom ne tako davnom periodu, kada je na ulici bilo lako prepoznati damu ili džentlmena. I ako zanemarimo bon-ton i manire, samo po načinu oblačenja su ostavljali svoj lični pečat i nezapisanu reputaciju, bili oni poznati javnosti ili samo obični prolaznici. Postojao je neki propisani dress code za odlazak u pozorište, muzej, bioskop… To je gradovima, prema nekim mojim shvatanjima, davalo dodatno obeležje elegancije i stila, koji su se prožimali vazduhom.

Sada je sve to nekako, čini mi se, ostalo samo u sećanjima onih, koji su taj zlatni period doživeli – a za nas ostale kroz filmove Odri Hepbern i Grejs Keli.

Iako živimo u modernom svetu, užurbanim načinom života, kada i pored gomile vremena opet ne stižemo da uradimo sve što bismo želeli, možda bi trebalo da zastanemo na delić sekunde. Da pogledamo u ono što smo nekada imali i duboko udahnemo. Možda je upravo taj stari sjaj kulture i više međusobnog poštovanja ono što nam je zaista potrebno da bismo mogli još više da uživamo u čarima ukusa i stila i prvenstveno života koji je i dalje pred nama. Nekada i nije loše živeti sadašnjost sa prijatnim mirisom prošlosti u vazduhu.