Početna Kultura Na današnji dan rođen je Aleksa Šantić

Na današnji dan rođen je Aleksa Šantić

Aleksa Šantić čuveni srpski pisac i akademik
rođen je u Mostaru
Foto: Wikidepia

Na današnji dan 27. marta 1868. u Mostaru rođen je Aleksa Šantić, čuveni srpski pesnik i akademik, osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva Gusle, pokretač i pisac mnogih listova, autor divnih pesama koje se i danas rado i recituju i pevaju Ostajte ovde, Što te nema, Emina, O klasje moje, Moja otadžbina, Mi znamo sudbu, Boka, Pod krstom…

U rodnom gradu proveo je većinu svoga života i pesničkog stvaralaštva. Rođen je u trgovačkog porodici. Otac Rista mu je umro u ranom detinjstvu, pa je u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Pored majke Mare, imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov pesnički i stvaralački talenat pa je završio trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Po završenom školovanju iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“, kako je o Šantiću napisao Vladimir Ćorović. „Prvo vreme bio je prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Aleksa Šantić u društvu pisaca oko 1905. Sede: Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Aleksa Šantić i Janko Veselinović.
Drugi red: Slobodan Jovanović (levo) i Milorad Mitrović (desno).
Stoje: Mile Pavlović Krpa, Atanasije Šola, Radoje Domanović, Svetolik Jakšić, Ljubo Oborina, Risto Odavić i Jovan Skerlić
Foto: Wikipedia

Najveća dela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

Godine 1887, postao je saradnik Goluba, zatim Bosanske vile, Nove Zete, Javora, Otadžbine. Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva Gusle, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora Prosvjete. 1896. kada je pokrenut list Zora bio je jedan od njenih prvih urednika.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 1903.
Foto: Wikipedia

Godine 1902, otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno pobolevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize.“ „Za vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“. Kupio je 1910. vilu u Borcima kod Konjica, gde je živeo 1913. godine kada su ga austrougarske vlasti proterale iz Mostara.

U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora. Za vreme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osećanja u njegovoj poeziji. Prvo osećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“. Od početka to osećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošlošću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.

Autor divnih pesama koje se i danas rado
recituju i pevaju
Foto: Wikipedia

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: Hasanaginica, Na starim ognjištima, Anđelija, Nemanja i Pod maglom. Najpoznatije njegove pesme su: Emina (1903), Ne vjeruj (1905), Ostajte ovdje (1896), Pretprazničko veče (1910), Što te nema (1897), Veče na školju (1904), O klasje moje (1910), Moja otadžbina (1908), Mi znamo sudbu (1907), Boka (1906), Pod krstom (1906), Kovač (1905).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Umro je od tuberkuloze u Mostaru 2. februara 1924.

Po njemu su nazvane škole u Banja Luci, Kaluđerici, Gajdobri i Stepanovićevu. Šantićev život poslužio je kao osnova za filmsku biografiju Moj brat Aleksa. Jedno selo u Somboru u Vojvodini nosi njegovo ime, a u rodnom Mostaru nalazi se njegov kip u prirodnoj veličini. Smešten je parku koji nosi njegovo ime, a pored njega se nalazi i kip Emine. Takođe na Kalemegdanu u Beogradu ima statuu.

Šansonjer Draga Stojnić peva Šantićevu pesmu – I opet mi duša sve o tebi sanja