Početna Zanimljivosti Sećanje na Jovana Cvijića

Sećanje na Jovana Cvijića

Na današnji dan, 16. januara 1927. godine u Beogradu je preminuo , jedan od najvećih srpskih naučnika, vodeći geograf krajem 19. i početkom 20. veka, uticajan intelektualac i veliki nacionalni radnik, čije ime od 1961. godine nosi Geografski institut SANU. Na stranici FB Bio jednom jedan Beograd objavljena je divna priča o Jovanu Cvijiću, koju u celosti prenosimo.

Jovan Cvijić je rođen 30 septembra/12. oktobra 1865. godine u Loznici od majke Marije i oca Todora. Todor (umro 1900) se u početku i sam bavio trgovinom, ali kako mu to nije išlo za rukom, zaposlio se u opštini kao pisar i delovođa. Majka Marija (rođena Avramović), bila je iz ugledne porodice iz mesta Korenita, sela u oblasti Jadar koje se nalazi nedaleko od manastira Tronoša i Tršića, rodnog sela Vuka Karadžića. Osim Jovana, Todor i Marija imali su sina Živka i tri kćeri, Milevu, udatu za Vladimira, sarača, Nadu, udatu za Dragutina Babića okružnog blagajnika, kasnijeg načelnika ministarstva finansija, i Soku.

Cvijić je često govorio da je u detinjstvu na njegovo duhovno obrazovanje najviše uticala majka i uopšte majčina porodica, mirna, staložena i domaćinska, dok je o ocu i očevoj porodici pisao sa dosta manje emocija. Ipak, Cvijić je u svom naučno-istraživačkom radu o narodnoj psihologiji imao pohvalne reči za dinarski etnički tip i karakter, kome upravo i pripada njegov otac.

Prema autobiografskim navodima, njegov pradeda Cvijo Spasojević, zvani Vrelo, hajdučki harambaša i ustanik u Prvom srpskom ustanku, doselio su se u Loznicu iz Drobnjaka iz Hercegovine i tu se posle 1815. godine smirio, otvorio trgovinu i stekao imanje. Njegov deda Živko i otac Todor takođe su bili trgovci.

Cvijić je svoje detinjstvo proveo je u Loznici gde je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije, a onda je prešao u Šabac gde je nastavio da uči gimnaziju. Tamo mu je geografiju predavao kasnije poznati geograf Vladimir Karić, koji je na njega obratio posebnu pažnju i uticao da 1881. godine upiše 5. razred gimnazije u Beogradu.

O važnosti gimnazije, Cvijić kaže: „ Gimnazija formira inteligenciju i karakter, možda više, snažnije, i u nekim pravcima dublje, nego univerzitet; ona je od velikog uticaja na duh i moralnu vrijednost budućih intelektualnih naraštaja. Pored univerziteta, od nje najviše zavisi kakva će se moralna i duhovna atmosfera razviti u državi, kakav će tim dobiti njena civilizacija“ […]

Sahrana Jovana Cvijića, Terazije, Beograd, 1927.
Foto: FB Bio jednom jedan Beograd

Po uspešno završenoj gimnaziji, a po nagovoru profesora Karića, Cvijić se upisuje na Prirodno-matematički odsek Velike škole (1884). Sa završenim studijama (1888) kratko je bio nastavnik u Drugoj beogradskoj gimnaziji. U jesen 1889. otputovao je u Beč na usavršavanje, koje se okončalo 22. januara 1893. godine odbranom doktorske disertacije (Das Karstphänomen). Odmah zatim vratio se u Beograd da bi 21. marta iste godine bio naimenovan za redovnog profesora Velike škole, i sve je to bilo kada je imao 27,5 godina. U čitavoj svojoj karijeri bio je samo u tom jednom zvanju (punih 34 godine), a čak nije doživeo ni penzionisanje, jer je umro u 62. godini života.

S neverovatnom upornošću preuzimao je istraživačka putovanja koja su trajala gotovo četiri decenije. Prilikom pretvaranja Velike škole u Univerzitet (1905) bio je dva puta rektor Univerziteta (1907/8 i 1919/20). Za dopisnog člana Srpske akademije nauka Cvijić je izabran 1895, a za redovnog člana 1899. godine. Biran je i za predsednika akademije nauka, i to od 1921. godine pa do svoje smrti. Za vreme Balkanskih i Prvog svetskog rata bio je savetnik u Vladi i u Vrhovnoj komandi za geografska i etnografska pitanja, zatim učesnik u više misija u inostranstvu, u Londonu 1906. i 1915, Parizu 1915. i 1917–1918, gde je držao predavanja na Sorboni, a sudelovao na Mirovnoj konferenciji, kao ekspert, u Parizu 1919/20. godine. Kao čovek od visokog ugleda u društvu više puta je bio predlagan za predsednika vlade, što on nikada nije prihvatio, kao ni učešće u bilo kojoj partiji. Zadržao je pravo da kao veliki poznavalac domaćih prilika javno iznosi svoje poglede i predloge, kroz razne članke, brošure i govore.

Posle prvog svetskog rata, Cvijić je kao rektor Univerziteta organizovao brzu i potpunu obnovu opustelog i delimično porušenog Univerziteta. Živo je učestvovao u osnivanju pet novih fakulteta: Medicinskog, Poljoprivrednog i Teološkog u Beogradu; filozofskog u Skoplju i Pravnog u Subotici, a zalagao se za osnivanje Farmaceutskog i Veterinarsko-medicinskog. Kao profesor na Velikoj školi Cvijić je bio utemeljivač prvih geografskih ustanova i pokretač prvih geografskih časopisa. Osnovao je Geografski zavod (1893) – prvu geografsku ustanovu u južnoslovenskim zemljama; Srpsko geografsko društvo (1910) – prvo geografsko društvo na Balkanskom poluostrvu; pokrenuo je časopis „Pregled geografske, geološke i meteorološke literature o Balkanskom Poluostrvu“ (1892–1895). U izdanju Akademije pokrenuo je „Srpski etnografski zbornik“ (1902) sa posebno značajnim odeljenjem „Naselja i poreklo stanovništva“ gde je za njegovog života izašlo 24 knjige. Kao predsednik Srpskog geografskog društva pokrenuo je „Glasnik Geografskog društva“ (1912), koji i danas izlazi.

Naučni rad Jovana Cvijića bio je  svestran i kompleksan. Prvenstveno je bio geograf ali ga u svoje redove ubrajaju i geolozi, etnolozi, etnopsiholozi, sociolozi i istoričari. Imao je zadivljujuću produktivnost, a u prvi plan, po merilima njegovih ocenjivača, prvenstveno se ističu radovi vezani za  geomorfologiju, posebno za karst, otkriće glacijalnih tragova na Balkanskom poluostrvu, postanak velikih balkanskih jezera, postanak i klasifikaciju planinskih sistema na Balkanskom poluostrvu; a zatim za  regionalnu geografiju, antropogeografiju i etnologiju Balkanskog poluostrva, posebno za stanovništvo, migracije, klasifikaciju i tipologiju naselja, ocrtavanje najvažnijih kulturnih pojaseva i zona civilizacija, rekonstrukcije tipova balkanskih kuća, važniju privrednu delatnost balkanskih naroda sa izdvajanjem psihičkih tipova i varijeteta naroda, itd.

„Mi nesrazmerno više govorimo, nego što radimo. Mnogi imaju tu osobinu da misle da su uradili, kad su govorili. Dalje, mahom više polažu na pravo da govore no na pravo da rade. Ja sam često pravio opservaciju, da je mnogim našim ljudima glavno da se izgovore, a posebno da nekoga predstave u rđavoj svetlosti […]“

U istoriji Južnih Slovena jedino je Jovan Cvijić uspeo da istovremeno tumači prirodne, istorijske, sociološke, etnografske i etnopsihološke procese i pojave. U uzajamnom odnosu geografske sredine prema ljudskim zajednicama, njihovim civilizacijama i istorijskim zbivanjima, davao je prednost geografskim faktorima pred istorijskim i društvenim činiocima, neprestano ispitujući njihovu međusobnu uslovljenost i menjanje odnosa od praistorije do danas. Njegov naučni rad sabran je u 14 tomova Sabranih dela.

Jovan Cvijić je bio pokretač brojnih svetskih naučnih skupova, kao na primer, u Berlinu (1902), Ženevi (1908), bio je delegat Akademije nauka u asocijaciji savezničkih akademija u Briselu (1919) i počasni predsednik Kongresa geografa i etnologa u Pragu (1922). Bio je počasni doktor Karlovog univerziteta u Pragu i pariske Sorbone. Izabran je za člana Češke akademije nauka, dopisnog člana Akademije nauka SSSR-a, italijanske Akademije nauka, Učenog društva u Atini, ruskog geografskog društva u Petrogradu, geografskog društva u Nešatelu, Berlinu, Minhenu, Ženevi, Budimpešti, Bukureštu, Varšavi i Beču. Geografsko društvo u Njujorku dodelilo je Cvijiću zlatnu medalju (1924) za najviše zasluge u naučnom radu na geografiji balkanskih zemalja, a na ulazu u Kraljevsko geografsko društvo u Londonu u bronzi je uklesano njegovo ime. Na studentskom trgu u Beogradu podignut mu je spomenik, a od svog osnivanja, 1965. godine, Muzej Jovana Cvijića se nalazi u Domu Jovana Cvijića, podignutom 1905. godine, po zamislima njega samog. Od 1963. godine, Dom Jovana Cvijića se nalazi pod zaštitom države, a kategorizovan je  kao kulturno dobro, odnosno spomenik kulture od velikog značaja (Službeni glasnik, br. 14/79).

Najvažniji radovi: – Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i crne Gore, Beograd 1899. – Jezera Makedonije, Stare Srbije i Epira, Beograd 1902. – Balkansko poluostrvo (fr) Pariz 1918; Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, knj. 1. Beograd 1922.  i knj. 2. Zagreb 1922. – Geomorfologija, knj. 1. Beograd 1924.  i knj. 2. Beograd 1926. – Nekoliko promatranja o etnologiji Makedonskih Slovena, Beograd 1926.

Izvor: FB Bio jednom jedan Beograd