Početna Događanja Spasovdanski dani u dijaspori – Svedočenje o životu na Kosovu i Metohiji

Spasovdanski dani u dijaspori – Svedočenje o životu na Kosovu i Metohiji

U Solingenu u Nemačkoj i Roterdamu u Holandiji, zainteresovani su mogli da iz prve ruke čuju svedočenja o životu na Kosovu i Metohiji, koje je organizovala Žani Ana Radmilović iz humanitarne organizacije Svi za Kosmet . Prisutni su uglavnom bili Srbi u dijaspori. Neki su deca gastarbajtera, kako su se predstavljali, a neki otišli nakon progona iz Srpske Krajine, Bosne i Hercegovine. Bilo je i studenata, ali i prognanika sa Kosova i Metohije. U Solingenu je događaj pozdravila Jelena Rodić,  predstavnica Generalnog Konzulata Republike Srbije u Diseldorfu, a u Roterdamu je prisustvovao Dušan Vukić, zamenik ambasadora za Roterdam i Hag.  Molitvom Oče naš, događaj je blagoslovio đakon Nebojša Mastilović.

Susret je  u oba grada bio dirljiv, topao, svojski, ali pre svega hrišćanski. U Solingenu je sveštenik Danilo Radmilović bio prisutan kao gost, ali srcem i ličnim gostoprimstvom veliki domaćin svim Srbima koji dolaze u Diseldorf i druge gradove Nemačke.

U Roterdamu je cela crkvena zajednica hrama Svete Trojice bila domaćin gostima iz Srbije. Organizatori koji su sarađivali sa Žani-Anom Radmilović u pripremi ovog plemenitog dešavanja su sveštenik Boris Topić, i satrudnici Saša Nikolić i Predrag Vitković.

Gosti su se dolazeći radovali susretu sa ocem Vojom Bilbijom, ali ih je zatekla nedeljna liturgija sa molitvom za njegovo zdravlje prilikom Velikog hoda. Opet hrišćanski doček sa sveštenicima, narodom i brojnom dečicom. I jedan divan događaj u toku liturgije koji je uveo otac Voja. To je momenat kada u toku pojanja Dostojno jest, izlaze deca, uzimaju zvončiće i ophode oko celivajuće ikone radosno zvoneći. Tu je i Vesna sa sinom u kolicima i majke sa bebama u naručju. Radost je opšta i uzvišena.

Tu je još jedna znamen koju je prota Vojislav ugradio u ovaj hram. Kod ulaznih dveri sa desne strane visi nadgrobni krst iz sela Crkolez (albanski: Cërkollez)  na Kosmetu i zapis. Kada je prota svojevremeno lično delio pomoć na Kosmetu, doneo je sa tog putovanja ovo znamenje.

 „ČADA MOJA SRBSKA PRIĐITE PRED  KRST OVAJ

sagnite glavu,

prekrstite se,

i cjelivajte ga.

OVAJ KRST JE ZAVJETNI, SUDBINSKI KOSOVSKI     (iz sela Cerkoljez Kosovo)

On nam je krst

Temeljac.

Da ga nosimo.

Da bi on nosio nas.“

Pred ovim znamenjem, pred ovom porukom- čovek zadrhti i uroni u suštinu postojanja. Samim ovim rečima se vidi koliko ljubavi taj čovek širi.

A u selima Suvo grlo, Crkolez i Banje, još uvek žive Srbi, sam Bog zna kako su ostali. U dreničkom klancu između Srbice i Istoka, u ponožju Mokre Gore, ono opstaju, zajedno sa učiteljicom Gordanom Tomić, iz Prištine, koja uči njihovu decu.    

Posle liturgije i trpeze za prisutne vernike, u sali Parohijskog doma održana je prigodna humanitarna manifestacija. Zoran Ćirić koji je na čelu organizacije Svi za Kosmet,  govorio je, na oba događaja, o tome kako već petnaest godina organizuju poklonička putovanja po Kosmetu i uz to obezbeđuju humanitarnu pomoć za porodice, crkve i manastire, kao i ustanove, svuda gde je to potrebno. Može se zaključiti da nema meste u kome oni nisu bili i gde  nisu odneli pomoć. Dva puta dodeljena Gramata od Eparhije Raško –prizrenske i Vladike Teodosija to potvrđuje, kao i video svedočenje igumana manastira Visoki Dečani, oca Save Janjića. Kratkim a rečitim video zapisima najavljena je tekuća akcija prikupljanja sredstava. Manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Đakovici, u kome žive samo dve monahinje ima dotrajali agregat koji treba zameniti novim. U školi u Babinom Mostu toaleti su u takvom stanju da je nehumano da ih deca koriste. Organizacija „Svi za Kosmet“ obezbediće  sredstva za njihovo renoviranje. Prisutni su prilagali, kupovali suvenire na štandu Organizacije ili su jednostavno donirali.

Pažnju su na drugačiji način privukle gošće sa Kosova i Metohije. Marija Karadžić, Zorana Lazić i Radmila Todić Vulićević govorile su o životu, o teskobama, trpljenju, ali i dostojanstvenom opstajanju Srba na Kosovu i Metohiji. Uz sećanje na preživljeno izmešala su se osećanja, tako da je pesma o Prištini koju je kazivala Zorana imala isti zvuk kao i pesma o Sarajevu koju je iz publike recitovao izgnani Sarajlija. Pesma „Gračanica” Desanke Maksimović koju je kazivala Zorana, sve prisutne prenela je u Portu manastira.

Kao svedočanstvo teškog a dostojanstvenog života, prikazani su dokumentarni filmovi Radmila Todić Vulićević iz Prištine koja za sebe kaže da nije otišla i ako ne živi u svom gradu. Film,  „Žuti autobus”  pokazuje kako oko 1500 učenika iz 22 sela svakoga dana putuju od kuće do škole, autobusima koji su stari, nesigurni kao i putevi kojima oni prolaze. Uz to, osam autobusa prelazi preko hiljadu kilometara svakoga dana. Film „Čekajući Davora” jeste ispovest Gordane Ristić, majke čiji je sin nestao 1999. godine, o tome kako ga je i gde tražila, nadala se da će ga pronaći živog, a sada bi htela bar njegove kosti da sahrani.

Ljudi su prilazili gošćama, da se zahvale, da kažu reči ohrabrenja, ili makar da ih ćuteći zagrle jako. Vesna iz Beograda duboko dirnuta činjenicom da su oni bili letargični i nezainteresovani za patnje naroda na Kosmetu, kazala je da je dobro što su filmovi titlovani na engleski jezik, pa je i njen suprug, Holanđanin mogao da ih razume. Stefana, Ana, Siniša Lipljanac koji živi na Brezovici, gospođa Praščević udata za Pećanca, a brat joj je u Gračanici, dugo je u Roterdamu i želi da se vrati u zavičaj…Svi su bili bliski i srdačni.

Bilo je i toplih preporuka da filmove treba da vide Holanđani i Amerikanci, što će se možda i dogoditi kada za to dođe vreme. Na komentar žene iz publike, da živeti na Kosovu nije lako i da davati se bezrezervno deci u školi znači voleti istinski svoj posao, Marija je potvrdila da to jeste zaista tako i da svoj posao profesora u školi u Gračanici doživljava kao svoj doprinos Zavičaju i korenima.

Ovi jedinstveni susreti čovekoljublja i humanosti pokazali su da gde god da žive, Srbi imaju istu misiju da pamte, vole i pomažu.

Marija i Radmila kao da su otišle, a zapravo su tu, u Zavičaju, Zorana koja svedoči da starinski izraz „tvrda duša“ označava dušu koja može mnogo da istrpi iako je mekana kao hleb, bile su gošće kao da su kod najrođenijih došle. Žani-Ana, Miro, Steva, otac Danilo, njegova supuga Helena, deca Jovan, Ana i Stefan, pa Filip i njegovi Bane i Nikolina, Aca i Momčilo, ali i mala Mila koja je sve vreme bila sa gostima, bili su takvi domaćini da ne postoje reči kojima bi se iskazala zahvalnost. Zoran Ćirić, predsednik organizacije Svi za Kosmet, domaćin i gost istovremeno, doputovao je iz Beograda sa suprugom Anom i decom Bojanom, Đorđem i Markom.

 Zajednička  šetnja do roterdamskog „mora” bila je zapravo borba sa vetrom na peskovitoj obali Atlanskog okeana, koju su gošće, uz sve drugo, imale priliku da dožive.

U gradskoj srpskoj nošnji, koju im je ustupio folklorni ansanbl Venac one su izlazile da svedoče. Sasvim drugačije borile su se sa vetrom na okeanu koji je nosio pesak kao u Sahari, zaklonjene ispod ćebenceta ljupke domaćice Mile, koja je pružala ruku da pomogne baka Radi kad izlazi iz kombija.

Blagoslov Svetog Save i svetog Stefana Dečanskog (Crkve su u Diseldorfu) izlivao se na ovu družinu bliskih srca, gde god da su se našli. Sva iskušenja koje je Žani Ana Radmilović imala pripremajući ova humanitarna druženja, zaboravljena su. Poukom mati Teodore gračaničke:„Kada te sapliću, kada te grde, a Bog zna da si na pravom putu, nemoj da brineš- Tebi anđeli na Nebu pletu vence…” Žani-Ana će nastaviti da nesebično pomaže Kosovu i Metohiji, zajedno sa svojim prijateljima.

Za portal Rasejanje.info Radmila Todić Vulićević