Na današnji dan, 22. jula 1456. godine, veličanstvenom pobedom hrišćanskog oružja skršena je otomanska opsada Beograda. Mladi turski sultan Mehmed Osvajač, koji je tek koju godinu ranije osvojio Konstantinopolj i pokorio Romejsko carstvo, morao je da uzmakne pred odlučnim braniocima Beograda. Pobedničku vojsku predvodio je mađarski velikaš i jedan od ponajboljih vojskovođa Srednjeg veka — Janoš Hunjadi, u našem narodnom predanju poznatiji kao Sibinjanin Janko.
Visoki Stefan, idući s vojskom iz Moskovske u Srbiju, dođe u Budim na konak, i ondje Madžarska gospoda, videći ga onako visoka i lijepa, zažele imati od njega poroda, i u razgovoru zapitaju ga dali bi se u vojsci njegovoj mogao naći dobar ždrijebac da opase njihovu kobilu da bi i oni zapatili tako lijepijeh i dobrijeh konja, a on im odgovorio: „Bi, zašto ne bi?“ Kad bude uveče, oni mu pošlju lijepu djevojku da noći s njime. Kad se on stane izgovarati, kaže mu se da je on to obrekao učiniti; tako da djevojku primi i prenoći s njome, i sutradan ujutru na rastanku dade joj prsten i reče joj: Ako rodi muško, da mu nađene ime Janko, ako li rodi žensko, Janja, i pošto dijete odraste da mu da onaj prsten.
Odatle se on krene i otide u Srbiju, a djevojka poslije devet mjeseci rodi dvoje, i muško i žensko, i po njegovoj naredbi nađenu muškome ime Janko, a ženskome Janja. Pošto Janko malo poodraste i stane se s djecom igrati, gdje se skače, on odskače, gdje se rve, on obara, gdje se kamena meće, on odmeće, gdje se trči, on utječe: zato mu stanu djeca govoriti da on nema oca nego da je kopile. Kad to Janku dosadi, on jednom navali na svoju mater da mu kaže ko je njegov otac; nato mu mati dade onaj prsten, a kad on u nj zagleda i prouči šta na njemu piše, on reče: „Međer sam ja jednoga cara sin!“ I zato je poslije išao u Srbiju i bio se s Turcima kao tražeći svoju očevinu. (Vuk Stefanović, Srpski rječnik, Beč 1818)
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
