Sibinjanin Janko – gdje se skače, on odskače, gdje se rve, on obara, gdje se kamena meće, on odmeće, gdje se trči, on utječe
Na današnji dan 22. jula 1456. godine, pobedom hrišćanskog oružja završena je otomanska opsada Beograda. Pobedničku vojsku predvodio je mađarski velikaš i vojskovođa Janoš Hunjadi (mađ. Hunyadi János), u narodnom predanju poznatiji kao Sibinjanin Janko.
Muzej Vuka i Dositeja preneo je ono što je Vuk Stefanović Karadžić zabeležio u Srpskom rječniku (ilustrovanim njemačkim i latinskim riječma, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanović, Beč 1818).
Foto: arhiva Muzej Vuka i Dositeja
Osim onoga što se u našijem narodnijem pjesmama pjeva o Sibinjaninu Janku i o njegovom nećaku Sekuli, ja ću ovdje da kažem samo šta se o njima pripovjeda. Visoki Stefan, idući s vojskom iz Moskovske u Srbiju, dođe u Budim na konak, i ondje Madžarska gospoda, videći ga onako visoka i lijepa, zažele imati od njega poroda, i u razgovoru zapitaju ga dali bi se u vojsci njegovoj mogao naći dobar ždrijebac da opase njihovu kobilu da bi i oni zapatili tako lijepijeh i dobrijeh konja, a on im odgovorio: „bi, zašto ne bi?“ Kad bude uveče, oni mu pošlju lijepu djevojku da noći s njime. Kad se on stane izgovarati, kaže mu se da je on to obrekao učiniti; tako da djevojku primi i prenoći s njome, i sutradan ujutru na rastanku dade joj prsten i reče joj: ako rodi muško, da mu nadjene ime Janko,ako li rodi žensko, Janja, i pošto dijete odraste da mu da onaj prsten.
Odatle se on krene i otide u Srbiju, a djevojka poslije devet mjeseci rodi dvoje, i muško i žensko, i po njegovoj naredbi nadjenu muškome ime Janko, a ženskome Janja. Pošto Janko malo poodraste i stane se s djecom igrati, gdje se skače, on odskače, gdje se rve, on obara, gdje se kamena meće, on odmeće, gdje se trči, on utječe: zato mu stanu djeca govoriti da on nema oca nego da je kopile. Kad to Janku dosadi, on jednom navali na svoju mater da mu kaže ko je njegov otac; nato mu mati dade onaj prsten, a kad on u nj zagleda i prouči šta na njemu piše, on reče: „međer sam ja jednoga cara sin!“ I zato je poslije išao u Srbiju i bio se s Turcima kao tražeći svoju očevinu. (Srpski rječnik, istolkovan njemačkim i latinskim riječma, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanović, Beč 1818)
