29. maja 1453. godine pao je Carigrad


Foto: arhiva Muzej ViD

Srblji pripovijedaju da Carigrad nijesu ljudi zidali, nego da se sam sazdao. Kažu da je nekakav car loveći nagazio na mrtvu ljudsku glavu i pregazio je s konjem; onda mu glava progovorila: „Šta me gaziš, kad ću ti mrtva dosaditi.“ Kad to čuje car, on sjaše s konja te uzme onu glavu i odnese kući; pa je kod kuće sažeže, i ono ugljevlje od nje pošto se ohladi, stuče u prah, pa zavije u hartiju i ostavi u sanduk. Poslije nekoga vremena otide nekuda car, a njegova kći (koja je bila djevojka na udaju), uzme ključeve pa otvori sanduk i počne po njemu nešto premetati; kad nađe onaj prah u hartiji, vidi da je nekakav prah, ali ne zna kakav je, na onda metne prst na jezik te pokvasi, pa umoči u onaj prah, i lazne malo da bi doznala što je; po tom ga opet zavije u hartiju kao što je i bio, i ostavi u sanduk, a ona od toga časa ostane trudna.

Kad se poslije stane istraživati i ispitivati odkud i kako, dozna se da je od one gdave. Kad djevojka bude na tom doba, a ona rodn sina. Kad uzie car još onako malo dijete u ruke, a ono njemu odmah rukama te za bradu! Onda car zapovjedn, da donesu jedan tanjir živa ugljevlja, a jedan dukata, da ogledaju čini li to dijete iz ludosti ili od svoje volje. „Ako (veli) bude dijete ludo, ono će potrčati s rukama i za ugljevlje, ako li ne bude, ono će za dukate.“ Kad donesu pred dijete ugljevlje i dukate, a ono odmah rukama za dukate, a ugljevlju ni mukajet. Car već vidi da će ono da se ispuni što mu je glava kazala.

Kad bude dijete već veliki momak, onda ga car otjera u svijet, i kaže mu: „Da se nigde ne staniš, dok ne nađeš gdje su se dva zla udarila.“ — Hodajući taj momak po svijetu, kad dođe na ono mjesto gde je sad Carigrad, nađe glogov trn gdje se okolo njega obmotala guja, pa guja peca trn, a trn bode guju; onda pomisli u sebi: „Evo ovo su dva zla,“ pa pođe u naokolo razmatrati ona mjesta; kad dođe onako unaokolo idući, opet poblizu onoga trna, onda stane, pa reče: „Ovjde treba stati.“ U koji mah to reče, u onaj se mah obazre, a to se od onoga trna do njegovijeh leđa (kud je god on išao), stvorio zid. I od toga mjesta do onoga trna, kažu da ni danas nema zida u Carigradu (a da se on nije obazreo i da nije rekao: „ovdje treba stati,“ zid bi za njim narastao do trna). Poslije on tu postane car, i od svoga djeda otme carstvo.

Vuk Stef. Karadžić, Carigrad, Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867.
Preuzeto sa stranice Muzeja Vuk i Dositej