Đura Daničić o Vuku Karadžiću i o njegovom rodnom kraju Tršiću iz 1849. godine


slika Anastasa Jovanovića, Đuro Daničić
Foto: Muzej VID

Prenosimo pismo Đure Daničića koje je objavljeno 4. juna 1849. u Srbskim Novimama, a na koje su nas podsetili predstavnici Muzeja Vuk i Dositej iz Beograda

U Tršiću, 24. maja (Iz prijateljskog pisma.) Sutra će biti upravo dve nedelje dana kako sam pošao iz Beča, i evo me već dva dana u Tršiću, u Vukovoj postojbini. Kad se sastanemo onda ću ti naustice pripovjedati kako je milo bilo starcima Tršićanima kad su ugledali Vuka, i kako je Vuku milo bilo kad se sastao sa drugovima i vrsnicima svoima, sa koima je odrastao, kako li se mladež Tršićka kupila oko ovi staraca svoi i slušala njiove priče o mladosti njiovoj. Za sad ću samo da ti kažem što znam da će ti najmilije biti. Čitajući i slušajući koešta o Srbiji, mislo sam da ću kroz samu pustinju i divljač ići, kad pak tamo, a to putovi ako nisu lošiji od oni po Sremu i po vojničkoj kraini, gori jamačno nisu, osobito po Jadru, gde je glavni put sve nasut sitnim kamenom, a kraj puta s obe strane drveta posađena. Dok ta drveta odrastu, kako će biti milina kroza nji putovati! Pa i sad dok su jošt mala i mlada, pokazuju barem put putniku, koji nije zemlje uvedžbao, kao što su i meni pomogla na mnogim rasputicama. U Loznici su mi pripovjedali, da na tome putu treba zahvaliti kapetanu Kozeljcu. Ejvala! — Na putu sam ti vidio dva popa pod oružjem. Kamo sreća da starešine narodne nigde ne daju popovima da se od naroda razlikuju čim drugim do samo poštenjem i razumom! — Ne mogu ostaviti da ti ne rečem da bi dobro bilo opomenuti starešine, koima je u vlasti da se postaraju da poprave put preko velikoga i maloga Duboka, jer zaista sramoti sve ostale putove kud sam prolazio…

(Pismo Đure Daničića, Srbske Novine, 4. jun 1849, XVI, 52)