Početna Informacije U Norveškoj u opštini Botn održana komemoracija povodom 80 godina od dovođenja...

U Norveškoj u opštini Botn održana komemoracija povodom 80 godina od dovođenja srpskih zarobljenika u Drugom svetskom ratu

Portal Tamo daleko preneo je tekst norveškog istoričara Knuta Flovika Toresena o komemoraciji posvećenoj pretežno srpskim robovima, koji su pre 80 godina dovođeni na rad u Norvešku u opštinu Botn.

Opština Botn i Muzej krvi u Norveškoj organizovali su, 25. jula 2022. godine, komemoraciju u Botnu, 80 godina od dovođenja uglavnom srpskih robova, u ovo mesto u kome je bio logor smrti. Iako je događaj bio lokalni, oko 50 Norvežana iz malog sela se pojavilo da pokažu poštovanje prema srpskim zarobljenicima, koji su radili kao robovi i stradali gradeći put krvi za nemačku okupatorsku vlast.

Magnhild, koja je bila dete tokom rata i koja je bila jedan od mnogih Norvežana koji su pomagali zarobljenicima dajući im hranu, položila je venac u ime groblja i spomen obeležja. Ona je jedna od onih koji u filmu pripovedaju o logorima smrti u Karašjoku.

Norvežani u Botnu i danas se sećaju stradanja srpskih robova i istorije koja zauvek povezuje dva naroda. Tokom Drugog svetskog rata u Norvešku je došlo 4.049 zarobljenika sa Balkana, koji su zapravo bili robovi. Umrlo je njih 2.398, a velika većina u periodu od juna 1942. do leta 1943. godine, prve godine od dolaska u Norvešku. Posebno se izdvajalo pet logora kojima je upravljao SS, a oni su se nalazili u Karašjoku, Beisfjordu, Botnu, Osenu i Korgenu.

Oko 95 odsto ovih ropskih radnika bili su etnički Srbi, preostali procenti pripadali su ostalim etničkim grupama Balkana. Zarobljenici Srbi se izdvajaju od ostalih zatvorenika koji su poslati u Norvešku tokom Drugog svetskog rata i posebno prve godine boravka ovde u pet SS logora.  Srbi su imali veoma ponižavajući status, povratak kući nisu mogli ni da sanjaju i ovde su zapravo poslati da umru.

Pravi logor u Botnu sagradili su radnici norveške uprave za javne puteve u proleće 1942. godine. Nalazio se u šumovitoj oblasti nekoliko stotina metara iznad radnog objekta koji je danas RV50.  Čudno je da nemačko ratno groblje za severnu Norvešku osnovano je upravo tamo gde se nalazio logor. Sam logor je ograđen dvostrukom ogradom od bodljikave žice visine 2,5 metra, unutar te ograde je bio prostor na kome se nalaze dva vešala.

Vešanja logoraša ovde su bila redovna, Oni koje je čekala gotovo sigurna smrt živeli su u nehumanim barakama, po 70 logoraša u svakoj. Bolesni zatvorenici smešteni su bili u posebnu baraku za bolesnike, koja se jednostavno zove podrum smrti, odatle niko živ nije izlazio. Lekova nije bilo i bajonetima su se amputirali polomljeni prsti, a zatočenici koji više nisu mogli da rade nisu imali nikakvu vrednost.

Prvo masovno pogubljenje u logoru Botn izvršeno je krajem novembra 1942. godine, zatim u januaru 1943. Do Uskrsa te godine umrlo je preko 300 zatvorenika. Deo puta koji su izgradili između Rognana i zaseoka Langset nazvan je Krvavi put, ovo ime takođe nosi deo puta koji su zatvorenici izgradili preko slane planine i u Karašjoku.

Postoje izveštaji o preživelim zatvorenicima koji su bili u logoru Botn, među kojima je bio i Nikola Rokić, koji je svedočio protiv stražara na suđenjima posle rata i Ostoja Kovačević, koji je uspeo da pobegne uz pomoć meštana. Kada je u leto 1943. godine na putu streljan zatvorenik Miloš Banjac, njegov brat Marjan je u zidu od stene iscrtao krvavi krst koji se vidi i danas.

Nemački komandant u logoru se zvao Fric Kifer, posebno brutalan čovek, opisan je kao debeo i slinav alkoholičar, bravar u civilnom životu. Drugi stražari su se šalili da je pušten iz ludnice u Nemačkoj i sklonjen u kamp. Svi komandanti u zarobljeničkim logorima koje je vodio SS služili su kao oficiri u nekoliko poznatih nemačkih koncentracionih logora kao što su Nojengame i Zaksehauzen .

U proleće i leto 1943. odgovornost za pet logora smrti u severnoj Norveškoj prebačena je sa SS na Vermaht, zatvorenicima je bilo nešto bolje, ali za mnoge oslobođene zatvorenike već je bilo kasno. Na ratnom groblju Botn sahranjeno je 1.657 zarobljenika sa Balkana. Ovo groblje tako je postalo najveće i najvažnije spomen-mesto srpskim zarobljenicima u Norveškoj.

Inače u Norveškoj se tokom cele ove godine obeležava 80 godina od dolaska prvih srpskih interniraca u ovu zemlju.