Početna Zanimljivosti Sećanje na čuvenog vajara Đorđa Jovanovića

Sećanje na čuvenog vajara Đorđa Jovanovića

Najveća inspiracija jednog vajara – ljubav i žene

Đorđe Jovanović je bio jedan od najznačajnijih srpskih vajara na prelasku iz 19. u 20. vek. Najveća inspiracija bile su mu žene, te njegov ljubavni život nije prošao ništa manje zapažen, nego njegov rad. Studirao je na Tehničkoj školi u Beogradu, na odseku za arhitekturu, potom na Akademiji likovnih umetnosti u Beču, Minhenu i Parizu gde je i diplomirao vajarstvo 1890. godine. Tokom studija u Minhenu ponašao je svoju prvu ljubav – Nemicu, a u Parizu drugu i po mišljenju mnogih, onu najveću – 18 godina mlađu Francuskinju.

Prvi zanos i velika tragedija

Prvi put se oženio tokom studija u Minhenu 1889, sa Nemicom, Emom Viktorijom Šajtler. Iz tog braka rodila su se dva sina, Aleksandar i Mirko. Nakon njenog psihičkog sloma, zbog koga ostatak života provodi u duševnoj bolnici, Đoka sa sinovima odlazi u Pariz, gde nastavlja obrazovanje. otac je oba sina prebacio u Pariz gde je nastavio obrazovanje. Nedugo zatim sledi i najveća tragedija, gubitak sina. Mirko je sa 23 godine, kao dobrovoljac, član Legije stranaca, poginuo u Prvom svetskom ratu, u bitci na Marni.

Đorđe je prešavši albansku golgotu, otišao u Francusku, gde je izradio remek-delo Za Otadžbinu, Ovo delo predstavlja glavu poginulog vojnika, u stvari njegovog sina Mirka, koga nije mogao da preboli, kako navodi istoričarka umetnosti Vera Jovanović. Njegov drugi sin, Aleksandar prešao je preko Albanije sa srpskom vojskom i stigao do Francuske sa ocem. Kasnije je Aleksandarživeo u Maroku i u duhu srbizacije imena uzeo ime Branko.

Nova ljubav u Parizu

Đoka Jovanović je u Parizu upoznao devojku Parižanku, 18 godina mlađu, Margaretu Rober, koja mu je prvo pomagala oko dece, a zatim postala i supruga. Njegova ukrašena vila u Skerlićevoj ulici 6, u Beogradu, bila je pravi umetnički dom.

U toj kući sa velikim ateljeom, on će izvajati sjajna dela i mirno proživeti uz svoju drugu suprugu, Francuskinju, obožavanu lepoticu Margo. Ljubav koja je postojala između njih nije izražena rečima, kao što je to bio slučaj sa pesnicima i književnicima koji su svoje muze opevali, a svoju ljubav opisali.

Ova ljubav ostala je izrečena i ovekovečena u kamenu. Mi danas Margo prepoznajemo u mnogim skulpturama, od kojih je jedna na njegovom grobu u njegovom zagrljaju.

Ona je njegova muza, inspiracija, nadahnuće, nikad u potpunosti razotkrivena tajna umetnikovog stvaralaštva.

Lik voljene Margo, kao u Tuzi (1907) – ženi sa velom po tipu barokne Donna velata, vidi se i u Gordosti (1897) i Studiji (1921), možda u lirskom Mirisu ruža (1913), poetičnom Proleću (1902), ali i u Napuštenoj (1907), Bahantkinji (1918), Voću (1929), Odmoru (1930), alegorijskim predstavama reka, kao što je Dunavska nimfa u Novom Sadu.

Stotinu lica ljubavi

Mora se istaći da je Đorđe Jovanović uradio više modela tuge, a neki su njegovu Margo prepoznali i u liku Žaleće Srbije na grobu Živojina Mišića. Vojvodu Mišića i vajara Jovanovića vezivale su spone prisnih odnosa i služenja srpstvu, čemu su se predano posvetile i njihove supruge Nemica Lujza i Francuskinja Margerita.

Vajar Đorđe Jovanović – delo Paje Jovanovića

Koliko je Đorđe voleo svoju suprugu govori i činjenica da se imanje Jovanovićevog ateljea u Skerlićevoj ulici vodilo na Margaretu, što je bilo bez presedana u to vreme. Đorđe Jovanović je preminuo 26. marta 1953, a 12 godina kasnije preminula je i njegova najdraža Margo. Njenu sahranu je organizovala Đokina sestričina, Radmila Karađorđević, supruga princa Đorđa Karađorđevića.

Danas na vajarevoj grobnici u kojoj počiva i njegova supruga Margo uzdiže se skulptura u kamenu u kojoj je vajar ovekovečio sebe, ali i svoje dve velike ljubavi – ljubav prema umetnosti – vajarstvu i ljubav prema svojoj muzi – supruzi Margo.

Najveća dostignuća

Đoka Jovanović je predstavnik akademizma, a bio je i član SANU. Radio je kao nastavnik crtanja u Prvoj beogradskoj gimnaziji, potom profesor i direktor Umetničko-zanatske škole. Posle Velikog rata, do penzionisanja 1926. godine, radio je kao profesor u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji i kao inspektor Ministarstva građevina.

Prvi put je izlagao na Pariskom salonu i Svetskoj izložbi u Parizu 1889. godine, gde je dobio bronzanu medalju, a naredne godine zlatnu medalju. Samostalno je izlagao prvi put u Novom Sadu 1905. godine, a potom često u Beogradu. Bio je jedan od osnivača umetničkog društva Lada i njen član.

Izradio je mnogobrojne spomenike i biste u Srbiji, kao što su spomenik Kosovskim junacima u Kruševcu, spomenik knezu Milošu Obrenoviću u Požarevcu, spomenik Branku Radičeviću u Sremskim Karlovcima, spomenik Josifu Pančiću i spomenik Vuku Karadžiću u Beogradu i mnoge druge.

Za vreme bombardovanja Beograda u Prvom svetskom ratu video sve strahote i izvajao Žrtve bombardovanja i Žrtve rata. Ostavio je za sobom brojne vajarske radove na Novom groblju u Beogradu, kojih je do danas identifikovano 33.

Izvor: FB Rojalistički klub