Marko Lj. Ružičić, književnik i prevodilac, urednik i publicista, etnograf i leksikograf iz Gnionice u Republici Srpskoj koji decenijama živi u Vedensvilu (na Ciriškom jezeru) u Švajcarskoj promovisaće sutra u Banja Luci svoje novo delo „Rječnik Gnionice”. Promocija nove knjige Marka Ružičića biće u Banskom dvoju (10. juna) sa početkom u 19 časova.
Autor 17 knjiga, član Udruženja Srpskih pisaca Švajcarske, dobitnik mnogih nagrada, Marko je svoju poslednju knjigu posvetio „očuvanju od zaborava: običaja srpskog naroda, pravoslavne vere, ćiriličnog pisma i srpskog jezika, tradicije rodnog sela Gnionica, zakona prirode, prirodnih bogatstava, vode, starih predmeta, nošnje, rukotvorina, izvorne pesme, muzičkih instrumenata, zdravica i događaja”.
Kako je naveo ovaj rečnik, koji je rečnik govora njegovog rodnog sela Gnionice sa okolinom posvetio je svim ljudima svoga sela, koji pretežno žive rasuti po mnogim evropskim zemljama. „Popis stanovnika sela Gnionice koji sam sačinio 2011. godine i objavio u knjizi „GNIONICA KROZ VIJEKOVE” – MONOGRAFIJA, na strani 360 pokazuje da „selo Gnionica ima: 53 roda, 252 kuće, 1.097 stanovnika, 543 muških i 554 ženskih. Od toga 58,30% stanovnika živi u inostranstvu i to: 527 osoba, tj. 48,083% u Švajcarskoj; 80 osoba, tj. 7,299% u Njemačkoj; 15 osoba, tj. 1,368% u Austriji; 19 osoba, tj. 17,33% u Sloveniji; 1 osoba, tj. 0,0912% u Italiji”.
Gnionička djeca rođena i školovana u inostranstvu su srpski jezik uglavnom učila sa roditeljima. Neki su pohađali prvo jugoslovenske dopunske škole, a nakon raspada SFRJ i srpske dopunske škole, pa vladaju jezikom, ali ima i onih koji nisu pohađali dopunske škole, a sa roditeljima, koji najčešće nisu vladali njemačkim jezikom, pričali su čas srpski, čas njemački, odnosno miješajući maternji i strani jezik. Ta djeca imaju ozbiljne probleme u usmenom sporazumijevanju, a pismeno se ne mogu izražavati ni na latinici, a ćirilicu da i ne pominjem”, istakao je autor knjige.
Foto: arhiva M. Ružičić
On je dodao da „ne smijemo zaboraviti da je srpski narod pet vijekova pod okupacijom Osmanskog carstva bio lišen svih prava, ali je ljubomorno čuvao i očuvao svoj jezik, jezik kojim mi danas govorimo. U moderno doba, kada više niko ne njeguje stare lokalne izraze pa oni lagano ali sigurno padaju u zaborav, a iz zahvalnosti prema precima koji su očuvali jezik od zaborava i dali ga nama na upotrebu, 1994. godine sam odlučio da sakupljam i zapisujem riječi kao što su: bezbel’, bajat, bljutav, jazuk, birmaz, teksirat, agrama, sikće, sikirancija, sandžija, itd. Govor naših predaka, riječi kojima su se služili naši djedovi, bake i roditelji, moraju se bar djelimično očuvati da se ne bi obistinila narodna izreka Šta nije zapisano, nije ni postojalo. Tako je nastao ovaj veliki rječnik sa objašnjenjima. Sve riječi su napisane onako kako su se izgovarale i kako sam ih kao dijete zapamtio. Mnoge od njih se više ne upotrebljavaju pa ih mladi Gnioničani bez objašnjenja ne bi razumjeli”.
On je dodao da je ponosan na svoj srpski narod „koji je očuvao jezik za vrijeme Osmanlija. Isto tako sam srećan što vama mogu ostaviti na čuvanje ove riječi. Čuvajte ih kao zjenice očiju svojih, jer tako ćete očuvati identitet svojih predaka i lični identitet”.
O Markovom delu u Banja Luci u Banskom dvoru govoriće mnogi profesori, književnici i prijatelji, a promocija će imati i muzičku pratnju. Knjiga sadrži oko 18000 pojmova od kojih je 13.649 akcentovato da se za 1000 godina zna kako se izgovaralo, od najboljeg lingviste Republike Srpske, pokojnog Milorada Telebaka.
