Početna Zanimljivosti Hajduk-Veljko Petrović

Hajduk-Veljko Petrović

Svaki od onih junaka srpskih, koji na osvitku XIX stoleća probudiše narod svoj, imađaše po koje vidno obeležje svoga duha i karaktera. U duši je jednoga carovala boginja pravde, u drugoga ljubav, u trećega je tačnost dostigla vrhunac — a pravo obeležje duha Hajduk-Veljka Petrovića bejaše i ostade junaštvo. Vazda i bez pogovora svetli ime njegovo na prvom mestu u sjajnom pregledu viteških mu savremenika. I ne samo to. Pesnik onih znamenitih događaja, Sima Milutinović, kliče:

Kad’ se s danom isporedi tama,

I kopriva s kedrom livanskijem —

Tad’ sa Veljkom pređašnji junaci!

Veljko se rodio u Lenovcu, selu Crne Reke u istočnoj Srbiji, oko 1780. godine. U mladosti je Veljko živeo u Vidinu i u Požarevcu, služeći u bogatijih ljudi. Ali kad ustanak planu, on se, u bogatom odelu ratničkom, oprosti sa ženom i otpočne ratovati uza Stanoja Glavaša, vojvodu Đušu Vulićevića i brata mu Vujicu, te postane buljubaša. Ne hoteći se, jednom prilikom u 1806. godini, pokoriti sudu, Veljko opet uskoči u hajduke, ali posle kratkog vremena siđe s planine i preda se sa svojim momcima Voždu u trenutku kad se očekivao napad turski. S proleća 1807. otpočinje Veljko pravo svoje viteško vojevanje. On se ponudi Savetu da digne na oružje svoju Crnu Reku, i dobije, najzad, barjak i pismeno odobrenje. Veljko nije više ni tražio. Prvi okršaj bejaše u selu Podgorcu, i Veljko ga izvede kratkim srčanim načinom starinskoga ratovanja, zadobivši odmah i slave i odela i oružja i konja i novaca.

Od leta 1809. do leta 1811. Veljko je bio vojvoda banjski. Čitav je niz junačkih dela koja je Veljko tu činio, pa je izdržao slavno i tešku jednu opsadu od Turaka. Ali je najslavnije doba vojevanja njegova ono koje je doživeo kao negotinski vojvoda, kuda je otišao u leto 1811. Veljko i življaše i ratovaše kao najpoetičniji vitez srednjega veka. Svirka se i pesma u slavu njegovu ori; Baba-Finka — kula na kojoj je najradije sedeo — ljulja se od veselja kojim Veljko započinjaše megdane; uzor Čučuk-Stana služi i uživa što je žena takoga junaka; okićen Kušlja rže i čeka gospodara da ga pronese kroz tursku hordiju. Veselje teče — a Veljko po zvezdama hvata doba kad mu valja poći. To je bio onaj vojvoda koji je srebrnim talirima punio topove kad su jednom Turci jurišali na njegov logor! Veljko nije političar, nije državnik; Veljko nije organizator, nije upravnik — Veljko je vitez.

Bezbrojne pogibaone prilike, iz kojih Veljko uvek iziđe živ, ulivahu mnogo pouzdanja u njegove ratnike i mnogo očajanja u neprijatelje. Pa ipak i mladom Veljku dođe, nenadno, dan smrti. To je bilo 1813. u sred leta između Sv. Ilije i Velike Gospođe. Pade Veljko, posle nekoliko nedelja pade i Srbija — ali slava Veljkova ne samo ne pade već se izvi da na najsvetlijoj zvezdi srpskoga neba večitom svetlošću i zanosom’ viteškim opija sva buduća pokolenja, kao što mu se na spomeniku, koji mu je narod podigao u gradu Negotinu, čitaju reči Lj. P. Nenadovića:

Tvoj nam spomen Kao sunce sjaje:

Držaćemo s’ dok nas jednog traje!

Lik je izrađen po dobroj slici Narodnoga Muzeja u Beogradu.

(Andra Gavrilović, Znameniti Srbi XIX veka: 1800-1900, Godina I, 1901), preneo je Muzej Vuka i Dositeja.