Početna Razgovor „Za mene je umetnost veliki izazov, duhovno putovanje i avantura”.. Ozrenko Mrkić...

„Za mene je umetnost veliki izazov, duhovno putovanje i avantura”.. Ozrenko Mrkić slikar iz Kanade

… „Slikarstvo je i opsesija. Čarobno osećanje koje čoveka dovodi u stanje da zaboravi na stvarnost i svet oko sebe”

Ozrenko Mrkić, akademski slikar iz Sarajeva, koji od 90-tih godina prethodnog veka živi i stvara u Torontu, sutra će, kao što smo najavili, u Galeriji Srpske nacionalne akademije u Torontu prikazati svoju novu izložbu radova. „Ne izlazi i se iz sna” biće otvorena do 19. marta, svakog dana od utorka do nedelje u periodu od 12-19 časova. Autor izložbe, će biti u galeriji svaki dan u toku trajanja izložbe, te sa njim u tom periodu svi zainteresovani mogu družiti, pričati o delima i umetnosti.

Likovni slikar, Ozrenko Mrkić diplomirao 1985. godine na Akademiji Likovnih umetnosti, Univerziteta Sarajevo u klasi profesora Ljubomira Perčinlića.Do sada priredio više od 20 samostalnih izložbi i učestvovao na mnogobrojnim kolektivnim izložbama. Njegovi radovi se nalaze u kolekciji Muzeja Moderne umetnosti Dubrovnik, Muzeja ZOI’84 Sarajevo te brojnim privatnim kolekcijama u Evropi, Severnoj Americi i Australiji. Umetnost je za njega „delo, koje nastaje kao potreba čoveka da neko svoje osjećanje ili razmišljanje materijalizuje. Slikanje je, za mene, proces sličan meditaciji koja opušta i ispunjava srećom. Svaki od mojih radova je vrlo ličan. Svaki rad predstavlja pojedinačnu misao i iskustvo. SNOVIMA JE NAJTEŽE – UVEK MORAJU OSTATI BUDNI”.


Foto: arhiva O. Mrkić

O njegovom slikarstvu i shvatanju istog, idejama, potrebom za slikanjem, način i stilu razgovarali smo za portal Rasejanje.info.

Šta Vas je privuklo da se bavite slikarstvom?

Još kao dečak imao sam sreću da provodim vreme u društvu interesantnih, umetnosti naklonjenih ljudi. Zahvaljujući njima čitao sam dobre knjige, gledao probrane filmove, slušao raznoliku muziku. Posebno sam uživao u stripu. Jednoga dana sam odlučio da i ja pokušam da crtam, slikam. Bilo mi je lepo a i sada mi je tako…još uvek pokušavam…

Za mene, umetnost je veliki izazov, duhovno putovanje i avantura. Slikarstvo je i opsesija. Čarobno osećanje koje čoveka dovodi u stanje da zaboravi na stvarnost i svet oko sebe.

Koji je Vaš stil u slikarstvu?
Stil je kao zatvor. Danas se namnožilo tušta i tma stilova, koji gnjave pošto su tvorevina intelektualnih recepata. Nisu dozvoljene promene! Nije dozvoljeno opuštanje! Imaš obavezu!

Stil ti krade slobodu.  Umetnost se ne može objasniti, ukalupiti nego samo osetiti.

Kako dolazite do ideja? Koje su Vaše potrebe, želje, sećanje…

– Slikanje je, za mene, proces sličan meditaciji koja opušta i ispunjava srećom. Svaki od mojih radova je vrlo ličan. Svaki rad predstavlja pojedinačnu misao i iskustvo. Slikam sve o čemu razmišljam i sanjam. O životu, prirodi, čoveku, religiji, ljubavi i mržnji, prolaznosti…sećam se. Sam se sebi otkrivam u svakoj novoj slici koju napravim.

Da li imate nekog slikara koga posebno volite, šta Vas privlači kod njega?
Naravno. Neću vam, namerno, nabrajati imena umetnika čije radove uvek mogu gledati, jer ih je jako mnogo i ako nekoga izostavim bit će mi žao. Divim se mnogim umetnicima…domaćim, svetskim,…

Često me uživanje u tuđim radovima natera da i ja probam nešto novo.

Koje još hobije imate? Želje?
– Pored klasičnog slikanja uljem bavim se i kompjuterskom, digitalnom grafikom poslednjih 20 godina. Nakupilo se tu interesantnih ideja kojih se ne stidim i koje bih voleo realizovati do kraja – printati. Nažalost, zbog visokih cena samo sam neke, retke, odštampao i uživao u njima u potpunosti.

Želja mi je da mogu sve da printam i pokažem na nekoliko različitih izložbi.

Pretpostavljam da ste se u Kanada našli zbog onih naših nesrećnih 90-tih godina…
Da li ste po održanim izložbama mogli da se ostvarite kao slikar?
– Da, u Kanadu sam došao kao izbeglica iz BiH i od prvog dana pokušavao da se uključim u umetnički život Toronta ali to nije bilo jednostavno. Izlagao sam na ulici, bio član nekoliko umetničkih kolektiva, zakupljivao male, jeftine galerije jer druge nisam mogao priuštiti. Srećom nisam se uspeo uklopiti u ovdašnji „Art business” jer umetnost ovde je prilagođena pravilima – gotovo kao moda. Usput je jako birokratizovana, usmerena i otuđena od same sebe, posvećena novcu a ne ljudima, duhu i mašti. 

Danas vredno, svakodnevno slikam i izlažem kad god imam priliku. Dosta ljudi dolazi na moje izložbe i motivišu me da nastavim da radim ovo što radim.

Za kraj razgovora prenosimo i dva viđanja o akademskom slikaru, Ozrenku Mrkiću, koji živi u stvari u Torontu:

Radoslav Gajić o Ozrenku Mrkiću:

„Posle detaljnog sagledavanja izloženih slika, nameće se i misao i želja, da bi istinski ljubitelj savremenog slikarskog izraza mogao (i ako može sebi da priušti) trebalo bi da ima jednu sobu ili bar zid Ozrenkovih slika u svojoj kolekciji. Tek tako bi, posmatrač – kolekcionar, mogao da ima u vidu sliku koju Ozrenko slika, a koja nikako ne prestaje, u snažnim i primamljivo očaravajućim varijacijama, da sebe razvija u nedogled. Samo tako moguće je sagledati nedogled mašte kao jednu od strasti oslobođenih u vremenu koje živimo. Emocijom, bojom i majstorstvom slikarskog umeća Ozrenko Mrkić to nastoji da istraži i izloži za nas i u tome potpuno uspeva dajući prizorima mašte stvarnost ovekovečenu u slikanom prostoru”

Vildana Stanišić – Keler

„Uzmite bilo koji od Ozrenkovih radova i smjesta pada u oči da svaki ponaosob zahteva vašu punu pažnju. Likovi, boje i poruke izgledaju kao da žele da vas razoružaju – sve bi da se vidi i sve da se razotkrije, kako izbliza tako i izdaleka, ali kao nešto više nego li tek još jedno lice, telo,

zvezda ili šolja za kafu primećeni u prolazu. Ozrenko je obuzdao pokret, one što plutaju i one što lutaju, koje naše vidno polje prostire preda nas dok promatra eksponate. Dakle, sve postaje savršeno vidljivo. Gotovo da dođe kao udar groma, nenadana spoznaja da svi elementi definišu međuigru između ličnog iskaza, katkad karikaturalnog, i romanesknog prikaza.

Jednostavne forme, proizvoljno kombinovane, njišu se u ritmovima izabranih uspomena koje oponašaju tajnu vremena, realnosti i moći poimanja. Na taj se način ono zaboravljeno potajno išunjava varajući

naš osećaj zaokruženosti i kontrole. Ozrenkova umetnička dela teraju me da zurim u njih u čudu i radosti otkrića kome nikad kraja. Gotovo da osećam da bih mogla prosto da ušetam u njih i umetnem vlastitu priču ili da iščupam ono što se krije pod površinom. Kakva igra!

Osećaj uzbudljive razigranosti pruža novo značenje onome što je neko jednom rekao: „Slikanje je moć da se pruži glas unutarnjim nadahnućima srca”. Uistinu tako! Ozrenkove slike grade hor u kome svaki glas rađa novi, još snažniji i spomena dostojan”.