Početna Kultura „Svaki roditelj treba s detetom dosledno da govori svoj maternji jezik” –...

„Svaki roditelj treba s detetom dosledno da govori svoj maternji jezik” – Jasminka Petrović, pisac za decu

Jasminka Petrović, poznat je pisac za decu.
Dok piše za decu koristi znanje i iskustvo odrasle osobe i detinju maštovitost i razigranost
Foto: arhiva J. Petrović

Poznati dečiji pisac, novinar, scenarista, nekadašnji urednik dečije emisije i časopisa Jasminka Petrović, rođena je 1960. u Beogradu. Španski jezik i književnost studirala je u rodnom gradu. Pisala je za mnoge dečije časopise i učestvovala u programima koji podstiču dečiju maštu i stvaralaštvo. Uređivala je dečiju emisiju na Radio Pingvinu i časopis Nejšenel Džiografik Džunior (National Geographic Junior). Jedan je od organizatora književnog festivala za decu „Krokodokodil”. Prvi roman za decu napisala je sa 37 godina – a od tada su se nizali sjajni romani, za koje je dobila mnoge nagrade. Najpoznatiji su: Kaži teti „Dobar dan”, Ovo je najstrašniji dan u mom životu, 35 kalorija bez šećera i Leto kada sam naučila da letim; priče Giga pravi more, Mame, O dugmetu i sreći, Riba ribi grize rep, Bezobrazne note i nevaljale ajkule, Od čitanja se raste, zbirka dramskih igara Da li ste vi žaba?… Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja: „Srebrno Gašino pero” za najduhovitiju dečiju knjigu, Festival humora u Lazarevcu, regionalna nagrada „Mali princ”, a poslednja u nizu dodeljena joj je početkom ove nedelje i to od Najbrojnijeg dečijeg žirija na svetu – nagrada  Dositejevo pero, peti put. Knjige su joj prevođene na više jezika…

Jasminka Petrović rado citira Duška Radovića.
To je bio pisac uz koga je odrastala
Foto: arhiva J. Petrović

Da li se kroz pisanje priča i romana za decu još uvek osećate kao dete?

Dok pišem za decu, koristim s jedne strane znanje i iskustvo odrasle osobe, a s druge strane detinju maštovitost i razigranost. Knjiga će biti uspešnija, ako ova dva sveta što bolje harmonizujem. Ukoliko u procesu pisanja dominira odrasla osoba, to neće biti knjiga za decu. Opet, ako se knjiga piše pretežno iz ugla deteta, mladi čitalac neće dobiti priliku da iskorači iz svog ustaljenog formata. Nije bez razloga rekao Duško Radović: „Pisati za decu je isto kao i pisati za odrasle, samo je malo teže”.


Šta ste kao dete posebno voleli da radite?

Da se igram. O mom detinjstvu možete čitati u knjizi „Kaži teti Dobar dan”. Odrasla sam u Beogradu, u porodičnoj kući, okružena decom iz familije i komšiluka. U našem dvorištu je uvek bilo bučno i veselo. Deda je voleo biljke, pa smo imali najrazličitije vrste cveća. Jedna od mojih omiljenih igara bila je „radio”. Deca bi me „uključila” i ja bih pevala, recitovala ili izmišljala priče. Oni su mogli da me „pojačaju”, „utišaju” ili „isključe” kada bih im dosadila.

Kao dete je volela da čita Hajdi, pa Pipi dugu čarapu a u starijim razredima „Orlovi rano lete” (Ćopić), „Autobiografija” (Nušić) „Pop Ćira i pop Spira” (Sremac)
Foto: arhiva J. Petrović


Koliko ste čitali i koje su Vam bile omiljene knjige, a koji omiljeni dečiji pisac?

Kao predškolac volela sam da mi se pričaju i čitaju bajke. Takođe sam uživala u slikovnicama o životinjama. Prvi roman koji sam pročitala je „Hajdi”, švajcarske spisateljice Johane Špiri. Bila sam oduševljena likovima i radnjom, a najviše opisima prirode. Onda je do mene došla „Pipi duga čarapa”, švedske autorke Astrid Lindgren. Pipi me je naučila da slušam unutarnji glas i budem svoja. Knjige koje pamtim iz lektire su: „Orlovi rano lete” (Branko Ćopić), „Autobiografija” (Branislav Nušić), „Pop Ćira i pop Spira ” (Stevan Sremac)… Kako sam odrastala, menjala su mi se interesovanja. U srednjoj školi sam čitala Hermana Hesea, Džordža Orvela, hispanoameričke pisce, Selindžera… Neke knjige obožavaš u određenom uzrastu, a onda ih sasvim zaboraviš. Postoje i književna dela koja razumeš tek kada ih pročitaš drugi ili treći put. Pisac s kojim sam odrastala bio je Duško Radović. Kao dete zabavljao me je njegov humor i način posmatranja sveta. Strašan lav plaši decu sve dok ga Brana jednog dana gumom ne izbriše. Štipaljke na konopcu postaju ptice, a plavi zec zna da šije, kroji, broji, plete, mete, kuva, čuva, peva, šara i francuski razgovara. U studentskim danima redovno sam slušala radio emisiju „Beograde, dobro jutro”, u kojoj je čika Duško govorio svoje aforizme. Kada sam počela da pišem za decu, njegove knjige sam čitala kao udžbenike, a danas njegove pesme recitujem svojim unucima.


Sigurno su postojale neke knjige, čije Vam teme nisu odgovarale, a morali ste da ih čitate. Imate li savet, kako pristupiti takvim knjigama?

Radionice za decu su uvek interesante
Foto: arhiva J. Petrović

Dešavalo mi se da počnem čitanje neke knjige, a ona mi se ne svidi, pa se onda mučim mesecima. Ako je ostavim – kajem se, a ako je ne ostavim – kajem se. Ove nevolje su nestale, kada sam otkrila romansirani esej „Kao u romanu”, Danijela Penaka. Ovaj francuski pisac i profesor književnosti smatra da se đaci nikako ne smeju primoravati na čitanje, već se moraju začarati i zavesti literaturom. On čitateljima nudi deset mogućnosti:

Pravo da ne čitamo,

   Pravo da preskačemo stranice,

      Pravo da ne dovršimo knjigu,

         Pravo da knjigu ponovo čitamo,

            Pravo da čitamo bilo šta,

               Pravo na zanos,

                  Pravo da čitamo bilo gde,

                     Pravo da se udubimo samo u jednom trenutku,

                        Pravo da čitamo naglas,

                           Pravo da ćutimo o pročitanom.

Odrasli imaju zadatak da kod najmlađih razviju ljubav prema knjigama, da im čitanje bude radost, a ne kuluk. Ako deca ne čitaju, nije fer da se ljutimo na njih. Bolje bi nam bilo da preispitamo sopstveni odnos prema knjigama.


Da li ste maštali da ćete jednog dana postati pisac i kako ste se opredelili za to zanimanje?

Ne znam ni sama. To je došlo nekako spontano, neprimetno. Kao i mnoge devojčice, najpre sam mislila da ću biti učiteljica, a zatim glumica. Studirala sam španski jezik i književnost, a onda sam godinama radila u marketinškoj agenciji kao kopirajter *). Moja prva knjiga „Giga pravi more” objavljena je kada sam imala trideset sedam godina. Danas mogu da kažem da volim svoje zanimanje. Nije lako biti pisac za decu, ali je veoma zanimljivo i veselo.

„Ulaganje u najmlađe jeste ulaganje u budućnost ” – Jasminka Petrović
Foto: ahriva J. Petrović


Zalagali ste se za poboljšanje položaja deteta i razvoj dečije kulture u nezgodnom vremenu u srpskom društvu. Da li ste zadovoljni postignutim i šta najhitnije treba menjati?


Sve što je društvo razvijenije, više ulaže u kulturu za decu. Kreativno, zadovoljno i voljeno dete sutra će postati stabilna osoba, koja će doprinositi napretku zemlje. Ulaganje u najmlađe jeste ulaganje u budućnost. Kada je reč o kulturi za decu, kod  nas ne postoji nacionalni plan. Sve se svodi na entuzijazam pojedinaca. Mislim da bi napredak brzo došao, kada bi na ključnim mestima radili stručni, a ne podobni.

Koju vrstu knjiga danas najradije čitate?

Nedavno sam pročitala roman „Uspavaj me”, francuske spisateljice Lejle Slimani. Kroz šokantnu porodičnu priču, autorka nam prikazuje aktuelno raslojavanje savremenog društva. Te podele su sve vidljivije i dublje, a samim tim sve teže i opasnije. Reč je o klasnim, obrazovnim, ekonomskim i rasnim razlikama. Lejla verno opisuje odnose između muža i žene, roditelja i dece, poslodavca i zaposlenih, vlasnika stana i stanara. Kao posledica površnih i neiskrenih veza javlja se usamljenost i beznađe. Ovaj roman nas nipošto ne može uspavati! Naprotiv, budi nas iz omamljenosti i učmalosti. Skoro me neka knjiga nije tako uzdrmala.

Radionica sa decom u rasejanju u Štutgartu
Foto: B. Petrović

Sarađivali ste, tj. imali ste radionice i za decu u rasejanju. Kako Vam je izgledao rad sa njima?

Osim što gostujem po bibliotekama u zemlji i regionu, povremeno imam prilike da se družim s decom u Evropi. Nekada su to stranci, a nekada deca poreklom iz Srbije. U Štutgart sam došla na poziv nastavnice maternjeg jezika Biljane Petrović i roditelja njenih učenika. Živo se sećam tih susreta. Naši razgovori su bili zanimljivi, otvoreni i srdačni. Atmosfera je bila prijateljska i vesela. Učenici su imali različit nivo znanja srpskog jezika, neko je govorio bolje, neko lošije, ali to nam nije bila prepreka u komunikaciji. Za ovakve pozitivne rezultate najzaslužnija je nastavnica Biljana, jer je učenike osnažila i motivisala da usavršavaju maternji jezik. Književni susreti van Srbije su od velike koristi i piscima i deci našeg porekla. Pisci dobijaju potvrdu, da njihov posao ima smisla, da se vredi truditi. Zadivljujuće je kada vam priđe dete u biblioteci u Stokholmu, Amsterdamu, Beču, ili Londonu i kaže vam: „Ova Vaša knjiga me je nasmejala do suza” ili „Glavna junakinja Sofija je ista kao i ja” ili „Da li se stvarno od čitanja raste?” S druge strane, deca u živom kontaktu s piscem mogu mnogo da nauče o kulturi, običajima, navikama i jeziku naroda iz koga potiču. Da li će deca u dijaspori znati srpski jezik ili ne, opet zavisi od odraslih, prvenstveno od roditelja. Osnovno i provereno pravilo glasi – svaki roditelj treba s detetom dosledno govoriti svoj maternji jezik. Istraživanja dokazuju, da je savladavanje maternjeg jezika od velikog značaja za razvoj ličnosti.

Sa porodicom Davidović u Štutgartu
foto: arhiva J. Petrović

Deca postaju psihički jače i stabilnije osobe, postižu bolje rezultate u školi, lakše se uklapaju u novu sredinu i nemaju problem sa identitetom. Kada su jednoj mojoj prijateljici u Švedskoj čestitali zbog postignutih rezultata u karijeri, ona je odgovorila: „Moj najveći uspeh u životu je što moja deca između sebe govore srpski”.



Koja bi bila Vaša poruka deci u srpskom rasejanju?

Nekoliko puta sam pominjala Duška Radovića, pa bih njegovim stihovima i završila ovaj razgovor:

Sve što raste, htelo bi da raste…
Neka raste – i treba da raste!

Sve što cveta, htelo bi da cveta…
Neka cveta – i treba da cveta!

Neka gleda sve što ima oko,
svako krilo nek’ leti visoko!

Leteti, leteti, lepo je leteti!
Živeti, živeti, lepo je živeti!

Sve što leti, htelo bi da leti…
Neka leti – i treba da leti!

Sve što peva, htelo bi da peva…
Neka peva – i treba da peva!

Neka skače sve što ima nogu,
neka trče svi koji to mogu!

Skakati, skakati, lepo je skakati!
Živeti, živeti, lepo je živeti!

Sve što trči, htelo bi da trči…
Neka trči – i treba da trči!

Sve što kljuca, htelo bi da kljuca…
Neka kljuca – i treba da kljuca!

Neka peva sve što ima glas,
niko lepše, vedrije od nas.

Pevati, pevati, lepo je pevati!
Živeti, živeti, lepo je živeti!

ŽIVELI!

„Odrasli imaju zadatak da kod najmlađih razviju ljubav prema knjigama,
da im čitanje bude radost, a ne kuluk” – Jasminka Petrović
Foto: arhiva J. Petrović

*) copywriter (engl.), der Texter, der Werbetexter (nem.) – onaj ko smišlja reklamne tekstove