Početna Razgovor Violeta Babić, pisac, urednik, lektor

Violeta Babić, pisac, urednik, lektor

Violeta Babić, pisac, urednik i lektor
Foto: lična arhiva

„Srbi se ponose na svoj jezik, ali ga ne čuvaju“

Violeta Babić je pisac, urednik i lektor u Kreativnom centru u Beogradu. Rođena je u Beogradu, gde živi, radi i stvara. Diplomirala je na grupi za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u srpskom glavnom gradu. Predavala je srpski jezik i književnost u gimnaziji i osnovnoj školi. Dvadeset i pet godina je radila u Institutu za srpski jezik na izradi Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Pisac je knjiga za decu i mlade, ali i za odrasle. Njene knjige već trinaest godina zauzimaju prva mesta na listi najtraženijih naslova iz oblasti zdravstvene i razvojno-psihološke literature za decu i mlade. Za internet portal Rasejanje.info Violeta Babić govori o stanju u srpskom jeziku, njenoj aktivnosti i idejama koje su se izrodile, o knjigama, o stanju u društvu kao i bolnoj činjenici da „oni koji ne znaju ismevaju one koji znaju!“

Koja Vam je prva pomisao na reč rasejanje?

– Kad čujem reč rasejanje, prvo u svesti vidim seme kako leti na vetru. To je prva asocijacija. Potom se odmah setim onih koji su se razišli na razne strane, otišli nekuda u potrazi za boljim životom ili avanturom.

Kakvo je Vaše mišljenje o srpskom rasejanju i koliko imate dodirnih tačaka s njim?

– Mnogo su mi dragi naši ljudi u rasejanju ili kako se još u Srbiji kaže – u dijaspori – što je zapravo isto. Imam dobru prijateljicu koja više od 30 godina živi u Nemačkoj, druga je u Holandiji, treća s porodicom u Torontu, četvrta u Los Anđelesu, peta u Čikagu. I sama sam živela u Americi, pa se može reći da sam iskusila život daleko od domovine.

Kako ocenjujete poznavanje srpskog jezika u rasejanju?

– Sve moje prijateljice koje žive u rasejanju govore srpski kao i ja, dakle odlično, iako su tamo više decenija. Preko Fejsbuka sam se upoznala i s našim ljudima u Kanadi, i to baš s koleginicama koje se u Vankuveru trude da srpsku decu nauče da govore srpski. To je našoj deci, naravno, drugi jezik, ali vidim da i deca žele da nauče srpski i tako ostanu u vezi sa svojim korenima. Na časovima koriste moje tri knjige jezičkih crtica da bi lakše sa učenicima prošle kroz srpsku gramatiku i pravopis, a i svoju knjigu Serbian For Kids, čiji sam lektor (ovako preko interneta) bila ja. Deca su čak krajem školske godine dramatizovala moje crtice i napravila  pravu pozorišnu predstavu od njih. Vrlo se lepo osećam kad vidim srpsku decu u dalekom Vankuveru kako glume po mojim jezičkim tekstovima.

„Stanje srpskog jezika u Srbiji nije baš dobro“
Foto: lična arhiva

Kakvo je po Vama stanje srpskog jezika u Srbiji?

– Nažalost, po mom mišljenju, stanje srpskog jezika u Srbiji nije baš dobro. Svakodnevno primećujem nepravilnosti u govoru onih s kojima sam u kontaktu i nikako da se pomirim s tim da čak i obrazovani ljudi ne govore uvek ispravno. Ono što čujem u prodavnici, u autobusu gradskog prevoza, što pročitam u novinama i u časopisima (posebno ženskim, modnim) služi mi već sedam godina kao građa za obradu jezičkih problema. Nijedna od mojih jezičkih crtica nije izmišljena! Svaka je povezana sa stvarnošću i s nekom realnom situacijom.

Televizija i internet imaju ogroman uticaj na opštu pismenost (da ne kažem nepismenost). Nekada se znalo ko može da govori na televiziji, ko sme da čita vesti, a ko da vodi program. Sada u mnogim emisijama radi ko šta hoće, bez obzira na to zna li gramatiku i pravilan akcenat ili ne zna, da li ume da sastavi nekoliko smislenih rečenica u slobodnom razgovoru i koristi li u programu književni jezik, ili se sagovorniku obraća kolokvijalnim izrazima. Naravno, nije ovakvo stanje na svakoj televiziji ili radio-stanici, ali nas nepravilnosti zasipaju sa svih strana, pa oni koji se trude da govore kako treba uopšte nisu primećeni, a bogami nisu ni cenjeni. Vrednosti su se izokrenule u našoj Srbiji.

Pisanje na internetu posebno je zanimljivo. Na Fejsbuku i Tviteru odmah se može uočiti koliko ko poznaje pravopis, ali se poneki više i ne stide što ga ne znaju. Naprotiv, one koji ga znaju ismevaju! Vrlo interesantan pristup!

Violeta Babić sa mladim čitateljkama na Sajmu knjiga u Beogradu
Foto: lična arhiva

Kako se osećate kada čitate novine ili natpise na srpskom jeziku u kojima ima grešaka i šta mislite zbog čega se za javnost ne angažuje ili ne konsultuje lektor?

– U svojoj jezičkoj trilogiji – knjigama „365 jezičkih crtica“, „366 jezičkih crtica“ i „367 jezičkih crtica“ – obradila sam preko 1100 jezičkih problema, a pišem i dalje. Kako stvari stoje, mogla bih, nažalost, do kraja života pisati crtice!

Greške su brojne i uopšte me ne raduje kada na bilbordu pročitam SPOJI I OSVOJI (umesto SPOJ I OSVOJ), kad čujem na televizijskoj reklami engleski red reči u rečenici umesto srpskog, poput „Moja kravica čokoladno mleko“, a trebalo bi „Čokoladno mleko Moja kravica“, kad sportski novinar vikne: „Nadal servira protiv sunca“ ili „Sudija je zvao aut!“ (a ne uzviknuo: aut!), jer bukvalno prevodi sve što čuje i tako nervira gledaoce. Izdavačke kuće imaju lektore, bar su potpisani u knjigama, ali se čak i u tim knjigama nalaze grube greške. Novine takođe imaju lektore (bar na papiru), takođe i pojedine TV stanice. Problem je ipak u tome što mnogi misle da sve znaju, jer su zaboga rođeni u Srbiji, pa im je srpski jezik maternji. Zato i misle da nemaju potrebe da bilo koga pitaju kako se šta kaže ili piše.

„Čuvajte i u novoj zemlji jezik domovine“, poručila je gospođa Babić rasejanju
Foto: lična arhiva

Koliko Vam se ljudi preko društvenih mreža javlja da proveri da li je nešto dobro napisano?

– Svakodnevno mi se javljaju prijatelji s Fejsbuka i pratioci preko društvenih mreža da im nešto objasnim ili da rešim neku dilemu. To, verujte, unosi nadu. Postoje znači i oni koji vole da saznaju nešto i da priznaju da nešto i ne znaju (što nije sramota; veća je sramota ne znati i ne pitati, već raditi po svome i širiti neznanje).

Jezik se menja, naravno. Shvatam da ne govorimo onako kako se govorilo u XVIII veku, ali se nikako ne slažem s tim da oni koji nisu pazili na časovima vode jezičku politiku i da zbog nekih koji ne znaju ni osnove gramatike treba da prihvatamo pogrešne jezičke konstrukcije i počinjemo da govorimo nepravilno jer, eto, tako svi govore i tako je moderno. Možda se sve ovo dešava i zato što se sve manje čita, a poznato je da se tako najbolje osiromašuje rečnik.

Šta mislite – čuvaju li Srbi svoj jezik i da li se, na primer, ponose njim kao što to rade recimo Francuzi?

– Srbi se ponose na svoj jezik, ali ga ne čuvaju. Bar se ne stiče utisak da većina želi da poštuje gramatička i pravopisna pravila. Ima i onih koji srbuju na srBskom i ne prihvataju jednačenje suglasnika po zvučnosti iz političkih razloga! Politika je jedno, jezička politika nešto sasvim drugo.

Koja bi bila Vaša poruka našem rasejanju?

– Čuvajte i u novoj zemlji jezik domovine. Čitajte knjige na srpskom, govorite svoj maternji jezik da ga ne biste zaboravili i, naravno, naučite decu da govore na srpskom i pišu ćirilicom.

Autor ste više knjiga koje su prevedene na mnoge jezike. Odakle Vam dolazi inspiracija za knjige?

Dela Violete Babić
Foto: lična arhiva

Inspiracija za moje knjige za decu, mlade, pa i za odrasle, došla je iz mog života. Dosad sam izdala deset knjiga, a Kreativni centar je štampao sve moje knjige. „Moj prvi slikovni rečnik srpskog jezika“ izašao je još 2006. i dosad je imao sedam izdanja. Namenjen je deci od godinu dana, pa do škole, a koriste ga i logopedi u Srbiji kao zvanični priručnik za rad i ispravljanje dečjeg izgovora pojedinih glasova. Deca ga izuzetno vole i roditelji mi kažu da ga ne ispuštaju iz ruku dok se ne raspadne, pa onda traže novi. Uskoro bi trebalo da bude izdat u Nemačkoj u 13 bilingvalnih izdanja.

Moja druga knjiga i najveći uspeh je „Knjiga za svaku devojčicu“. U Srbiji se prodaje 13. izdanje te knjige, a izdata je zasad ukupno u 22 zemlje i postigla, može se slobodno reći, planetaran uspeh. Čitaju je devojčice u Kini i Rusiji, u Vijetnamu, na Tajlandu, u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Litvaniji, Letoniji, Kolumbiji, Peruu i drugim zemljama Južne i Severne Amerike gde se govori španskim jezikom, kao i u Bugarskoj, Mađarskoj, Grčkoj, na Kipru, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori, štampana je i na albanskom, u Bahreinu na arapskom i na engleskom za Saudijsku Arabiju, čita se na rumunskom u Moldaviji i Rumuniji i, naravno, na srpskom…

Knjiga za svaku devojčicu – za sada 13 izdanja u Srbiji i prodaja u 22 zemlje
Foto: lična arhiva

I devojčice i dečaci iz celog sveta poručuju mi kako im se mnogo dopadaju „Knjiga za svaku devojčicu“, odnosno „Knjiga za svakog dečaka“, koju sam napisala odmah za njom, a koja je dosad izdata u 12 zemalja. Pojedini su ih pročitali i triput! Mnogi mi govore kako su najzad uspeli da s roditeljima pokrenu razgovor o nekim temama o kojima se u kući nije dotad govorilo. Čak mi i majke prilaze na sajmu knjiga i kazuju kako sam im pomogla da počnu da razgovaraju sa svojom decom. To mi stvarno mnogo znači! Jedna majka mi je rekla kako joj je ćerka, koja ima 13 godina, saopštila: „Sve što je trebalo da mi ti objasniš, naučila sam od Violete Babić! Zato hajdemo da kupimo knjigu za brata!“ Veoma sam srećna zbog toga!

Napisala sam i „Beležnicu za svaku devojčicu“ i „Beležnicu za svakog dečaka“, koje su takođe postale pravi hit među mladima, a namera mi je bila da im one budu dokument svake godine u kojoj odrastaju i da ih nauče kako da organizuju slobodno vreme i sopstveni život.

Izdanje na kineskom
Foto: lična arhiva

„Knjiga za devojke… i njihove momke“ zapravo je vodič kroz siguran seks koji sam namenila vrlo mladima. Podstaknuta strašnom činjenicom da Srbija prednjači u Evropi po broju maloletničkih trudnoća, napisala sam ovu knjigu da pomognem tinejdžerima da saznaju sve što ih interesuje o toj temi, da im se ne bi desilo ništa nepredviđeno (a činjenice dokazuju da se dešava). Želela sam da im na vreme objasnim ono što ih zanima, a čega se roditelji obično stide i o čemu izbegavaju da govore sa svojom decom. Knjiga je štampana i u Hrvatskoj, Sloveniji, Severnoj Makedoniji, Vijetnamu, Kolumbiji.

Za sve žene sveta napisala sam, opet iz sopstvenog iskustva, knjigu „Menopauza – knjiga za svaku ženu“. Izdata je na engleskom u Saudijskoj Arabiji i u Bahreinu na arapskom, a žene će iz nje saznati kako da kroz tu fazu ženskog života prođu lako i bez problema, baš kao što sam i ja.

Onda sam se vratila struci i posvetila mnoge godine života srpskom jeziku i podučavanju onih koji žele da budu naučeni, pa bili to učenici osnovnih i srednjih škola, ili njihove bake i deke.

Violeta Babić uvek dobro raspoložena u društvu sa mladima
Foto: lična arhiva

Volim decu i mlade, mlada sam u duši i mislim da deca to osećaju. Radila sam nekada i u gimnaziji i u osnovnoj školi kao profesor srpskog jezika i još uvek se s radošću sećam tih lepih dana koje sam provodila sa učenicima. Mladima prilazim sa iskrenošću, bez nadmenosti ili popovanja. Trudim se da ih razumem i uvek želim da im pomognem, da im budem prijatelj. Ne namećem svoje stavove, diskutujem s njima o svemu. Mislim da lako stičem njihovo poverenje i mnogo se trudim da ga ne izgubim. Možda baš zato mladi u Srbiji mnogo vole moju trilogiju Jezičkih crtica, baš kao i „Knjigu za svaku devojčicu“ i „Knjigu za svakog dečaka“.