Istorijat SPKD „Prosvjeta“


Foto: prosvjetabl.org

Srpsko prosvetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ osnovano je daleke 1902. godine u Sarajevu radi očuvanja srpskog kulturno-prosvetnog i nacionalnog identiteta što je i danas njen glavni cilj. Smatra se da delovanje „Prosvjete“ u očuvanju kulturnog, duhovnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda dolazi odmah iza uloge koju je na tom polju ostvarivala Srpska pravoslavna crkva“, naglašava podružnica ovog društva u Austriji, koja je na svojoj internet stranici napisala istorijat društva pozivajući se na navode dr Božidara Madžara i njegove knjige „Prosvjeta – srpsko prosvjetno i kulturno društvo 1902-1949“ čiji istorijat prenosimo.

Osnivanje

Na ideju o osnivanju „Prosvjete“ došla je 1901. godine grupa od 29 srpskih intelektualaca, koja je uputila molbu Zemaljskoj vladi u Sarajevu sa zahtjevom da se formira čisto humano društvo pod nazivom „Prosvjeta“, koje bi pomagalo školovanje đaka i studenata. A da je u to vrijeme zaista postojala izuzetna potreba za školovanjem, govore podaci o jadnom stanju obrazovanosti i prosvijećenosti u Bosni i Hercegovini. Kako navodi dr Božidar Madžar u svojoj knjizi „Prosvjeta – srpsko prosvjetno i kulturno društvo 1902-1949“ (koja je stvari rijetka cjelovita istorija ovog Društva i ujedno temeljni izvor podataka za ovaj tekst), od okupacije 1878. do osnivanja „Prosvjete“ 1902. godine, u cijeloj BiH gimnaziju je završilo svega 188 Srba, muslimana, Hrvata, Čeha, Poljaka i ostalih, a kad je „Prosvjete“ osnovana, bilo je u cijeloj BiH svega oko 30 Srba visokoškolaca.

Razumljivo, Austro-ugarska vlast je ovu ideju primila sa podozrenjem. Poslije proučavanja predočenog statuta, izvrdavanja i oklijevanja, Odjelni predstojnik Zemanjske vlade Benko, stavio je 5. jula 1902. godine klauzulu na nacrt statuta „Prosvjete“  „Predstojeća pravila odobravaju se“. Usledio je proglas u kome se inicijatori osnivanja Društva obraćaju srpskom narodu obrazlažući ciljeve i namere, a zatim je 31. avgusta 1902, u prostorijama Srpskog pjevačkog društva „Sloga“ u Sarajevu održana osnivačka skupština. Za predsjednika Društva izabran je Risto Hadži Damjanović, a za potpredsjednika dr Risto Jeremić.

„Dan kada je dobijeno odobrenje za osnivanje (5. juli) može se smatrati danom osnivanja „Prosvjete“, iako je njeno konstituisanje usledilo nešto kasnije“, navodi dr Božidar Madžar.

Osnivanje „Prosvjete“ oduševljeno je prihvaćeno u svim slojevima srpskog stanovništva i blagosloveno od strane crkvenih velikodostojnika. Bivši dabrobosanski mitropolit Savo Kosanović uputio je osnivačkoj skupštini telegram u kome poručuje: „Bog blagoslovio vaše plemenito preduzeće uspjehom, da cio narod objeručke prihvati tako spasonosnu za njega kulturnu ustanovu, kojoj se svesrdno radujem i odazivam sa hiljadu kruna“. Bio je to pozamašan iznos, što potvrđuje da je sljedeći dobrotvor, najbogatiji trgovac, priložio 500 kruna.

„Prosvjete“ se inače finansirala dobrovoljnim davanjima svog članstva. Legatori i veliki dobrotvori prilagali su po 10.000 kruna ili nepokretnu imovinu, a dobrotvori, utemeljivači, stalni i pomažući članovi, manje iznose.

Kako su potrebe „Prosvjete“ za ostvarivanje svojih ciljeva bile jako velike, pristupilo se učlanjivanju i povećavanju broja članova. Imajući u vidu rascjepkanost naselja i socijalnu strukturu stanovništva (uglavnom seljačko), te krajnje loše komunikacije, može se reći da je odziv za učlanjenje bio jako dobar. Nepunih 10 godina nakon osnivanja, „Prosvjete“ je brojala blizu 7.000 članova i imala 80 pododbora (pododbori su birani gdje je bilo najmanje 50 članova).

 Zadaci

Najvažniji zadatak „Prosvjete“ bio je stipendiranje đaka i studenata. Prema utvrđenim kriterijima, stipendije je odobravao Glavni odbor. Prve stipendije odobrene su: 80 kruna mjesečno jednoj djevojci za pohađanje kursa za babice u Gracu ili Beču; 40 kruna za završetak preparandije u Karlovcu; i 20 kruna potpore jednom gimnazijalcu „dok se vidi hoće li napredovati“.

U školskoj 1902/03. godini „Prosvjetine“ stipendije dobili su: 21 student velikih škola; 39 gimnazijalaca; 2 učenika srednje tehničke škole; 12 učenika preparandije (učiteljske škole); 5 učenika trgovačke škole i 10 učenica djevojačke škole. Od 1910. godine „Prosvjete“ je davala potporu i za školovanje  zanatlija: kovača, kolara, cipelara, knjigovezaca, sapundžija, bojadžija i dr.

Da bi se poboljšali uslovi školovanja, prišlo se osnivanju đačkih domova. Tako je 1909. godine osnovan prvi „Prosvjetin“ đački dom u Mostaru. Tek poslije oslobođenja 1918. godine, osnovani su „Prosvjetini“ đački domovi u drugim većim mjestima (1919. u Banjaluci, 1923. u Bosanskoj Gradišci…).

„Prosvjetine“ poslove vodili su njeni istaknuti članovi, dobrovoljno i bez nagrade. Kako se djelatnost jako širila, 1905. godine raspisan je konkurs za prijem jednog „inteligentnog stalnog radnika“. Prvi stalni činovnik „Prosvjete“ bio je Petar Kočić. Međutim, zakratko. Već u novembru 1906, zbog učešća u generalnom štrajku u Sarajevu, Kočić je osuđen na izgon iz Sarajeva.

Opismenjavanje i kulturno uzdizanje bila je glavna djelatnost „Prosvjete“. Prema popisu iz 1910. godine, od ukupnog broja stanovnika u BiH starijih od 7 godina, bilo je 87,84% nepismenih. Zbog malog broja učitelja, u rad na opismenjavanju bili su uključeni sveštenici i inteligencija, a za vrijeme ferija i studenti, uglavnom „Prosvjetini“ stipendisti.

„Prosvjeta“ je obezbijedila i prvi bukvar za nepismene koji je štampala u 20.000 primjeraka i uglavnom dijelila besplatno. Takođe se pristupilo nabavci popularnih knjiga koje su dospijevale u ruke čitalaca i uticale da raste interesovanje za čitanje. Ubrzo se javila potreba za širenjem mreže biblioteka pa su u gradovima i selima  osnivane stalne i pokretne knjižnice. Knjige su prikupljane od darodavaca, a nerijetko nabavljane iz Srbije i Vojvodine.

„Prosvjeta“ je štampala svoj list, uz koji je pretplatnicima dostavljala i listove „Zdravlje“ i „Narodne novine“ iz Beograda. Zemaljska vlada je ubrzo zabranila rasturanje listova iz Srbije.

Pored prosvjetiteljske i kulturne djelatnosti, „Prosvjeta“ se bavila i drugim aktivnostima za dobrobit naroda. Tražilo se načina da se priđe seljacima radi njihovog organizovanja i popravljanja ekonomskog položaja, pa se, poslije dugog i upornog traženja dozvole, 1908. godine pristupilo organizovanju srpskih zemljoradničkih zadruga. Zadrugarstvo je bilo put da seljak-kmet zaradom stečenom u zadruzi otkupi svoj kmetovski posjed. Predviđalo se takođe da zadruge postanu centri kulturnog života na selu. Svakako da je sve ovo nailazilo na podozrenje i otpor okupacione vlasti.

Narodne potrebe zahtijevale su od „Prosvjete“ da se brine o zaštiti narodnog zdravlja, tjelesnom vaspitanju, borbi protiv alkoholizma i sl. U svim ovim oblastima „Prosvjeta“ je davala podsticaj i pružala pomoć.

Zabrane i obnove  

Rad „Prosvjete“ odvijao se pod budnim okom vlasti, ali Društvo je zahvaljujući vještom vođenju i taktiziranju uspijevalo da izbjegne ozbiljnije sukobe sa okupacionom upravom. Međutim, 1913. godine, za vrijeme Balkanskih ratova, rad „Prosvjete“ je suspendovan, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, 31. januara 1915, naredbom vlade, Društvo je raspušteno, a sva imovina konfiskovana. U isto vrijeme raspuštena su sva srpska društva, udruženja i organizacije. Najistaknutiji aktivisti „Prosvjete“ optuženi su za veleizdaju, a trojici njih: predsjedniku Simi Mirkoviću, glavnom sekretaru Vasilju Grdiću i sekretaru i uredniku lista „Prosvjeta“ dr Vladimiru Ćoroviću suđeno je na čuvenom veleizdajničkom procesu 1916. godine u Banja Luci. Naredbom vlade ukinuto je i 120 srpskih osnovnih škola, a jednom broju od 198 učitelja zabranjen je rad u državnim osnovnim školama.

Rad „Prosvjete“ obnovljen je 10. novembra 1918. godine kada se sastao glavni odbor (izabran 1913) i preuzeo preostalu imovinu, pa se krenulo ispočetka.

Drugi put rad „Prosvjete“ zabranjen je 1941. godine uspostavom ustaške vlasti u BiH. Sva imovina Društva je oteta, aktivisti i članstvo rastjerani, a u uslovima strahovitih pokolja i genocida, na neko djelovanje za dobro srpskog naroda nije se moglo ni pomišljati.

Poslije oslobođenja 1945. godine, „Prosvjeta“ je dala izuzetan doprinos obnovi i izvlačenju naroda iz opšte zaostalosti. Međutim, „u društvu uopšte, pa i u oblasti narodnog prosvjećivanja, stvoreni su takvi odnosi da je skoro svaka praktična djelatnost sa nacionalnim sadržajem bila onemogućena i često stavljana pod sumnju partijskih i državnih organa“, navodi dr Božidar Madžar. U tim uslovima, 26. marta 1949. godine „Prosvjeta“ je obustavila rad, a svu svoju imovinu predala novoosnovanom Savezu kulturno-prosvjetnih društava. Praktično, to je značilo gušenje jednog društva koje je u istoriji srpskog naroda imalo izuzetno značajnu ulogu i dalo ogroman doprinos njegovom kulturnom, prosvjetnom i opštem napretku.

Do obnove  „Prosvjete“ došlo je 28. juna 1990. godine, kada je usvojen novi statut kojim su uređeni organizacija, programski ciljevi, zadaci i sadržaj djelatnosti Društva. Među osnovnim ciljevima i zadacima, ističu se: proučavanje istorije i života Srba; proučavanje i negovanje srpske kulturne baštine; organizovanje i podsticanje naučnog, umjetničkog i književnog rada; izdavanje publikacija; širenje i popularisanje knjige; čuvanje jezičkog identiteta srpskog naroda zasnovanog na vukovskoj tradiciji; negovanje uspomena iz prošlosti Srba davanjem inicijativa i pomaganjem u osnivanju muzeja, podizanju spomenika i davanju naziva gradovima, naseljima, ulicama, trgovima, i ustanovama; očuvanju ćiriličnog pisma; osnivanju kulturno-umjetničkih društava; saradnja sa institucijama Srpske pravoslavne crkve itd. Danas na prostorima svih srpskih zemalja  postoji i uspješno radi veliki broj odbora Društva.

Širom sveta ih ima 43.