Početna In Memoriam Preminuo Nenad Stankić, omiljeni sentandrejski profesor i muzičar

Preminuo Nenad Stankić, omiljeni sentandrejski profesor i muzičar

Srpsku zajednicu u Sentandreji i okolini, kao i naše sunarodnike širom Mađarske, teško je pogodila vest o iznenadnoj smrti Nenada Stankića (1974), sentandrejskog profesora matematike i dugogodišnjeg muzičara, koji je dobar deo života proveo prateći na svojoj harmonici naša kulturno-umetnička društva. Nenad Stankić iz Sentandreje, odrastao je u nacionalno mešovitoj porodici, u kojoj je uz oca Srbina razvio ljubav prema srpskoj kulturi i muzici. Po osnivanju KUD-a Opanke iz Pomaza, Stankić je osnovao orkestar Korak sa mladim muzičarima koji su sada članovi poznatog sentandrejskog orkestra „Šenderge“.

Uvek sa velikim entuzijazmom, svirao je na harmonici i godinama, ne samo što je pratio folkloraše na nastupima, nego im je bio velika pomoć i na probama. KUD Opanke su bile njegova druga porodica.

Kasnije se pridružio Tamburaškom orkestru iz Kalaza. Skoro polovinu svog života proveo je svirajući pomaškom i kalaškom KUD-u. Muzika i društvo su bili njegov život. Pomagali su mu da zaboravi svakodnevne probleme sa kojima je bio suočen u svom kratkom životu. Teško je podneo odvajanje od orkestara i muzike, ali je kompenzaciju nalazio volonterski se baveći društveno-korisnim radom za srpsku zajednicu u Sentandreji.

Po profesiji je bio profesor matematike. Vrstan u svom poslu, deci je umeo da na zanimljiv i njima prijemčiv način prenese znanje. Predavao je u sentandrejskoj Gimnaziji Moric Žigmond, a kasnije u tehničkoj i stručnoj školi Petcelt Jožef. Mnogo puta je deci svojih prijatelja držao časove matematike.

Nenad Stankić je preminuo iznenada i ostavio sve koji su ga voleli u velikoj žalosti. Srpska zajednica u Mađarskoj pamtiće ga po njegovoj dobrodušnosti, empatiji za druge ljude i vedrom duhu. Lav Tolstoj je govorio: „Ako čovek smatra da mu je život u telesnom, onda se život njegov zaista okončava smrću tela. Ali ako smatra da mu je život u duhu, u tom slučaju ne može čak ni da zamisli kraj svom životu. Kad grom zagrmi, znamo da je munja već udarila i da, saglasno tome, grom ne može da ubije; pa ipak, baš od groma čovek sav uzdrhti. Tako je i sa smrću. Čoveku koji ne razume smisao života čini se da njegovom smrću svega nestaje; i on se boji smrti i krije se od nje, kao što se neuman čovek krije od groma, premda grom nije u stanju da mu nanese nikakvo zlo. Vera u besmrtnost ne može ni od koga da se primi, niti čovek može primorati sebe da veruje u besmrtnost. Da bi verovao u besmrtnost, morao bi da svoj život oliči u onome u čemu je besmrtan. Imaj na umu da ne stojiš u mestu, već da se krećeš; da ne sediš kod svoje kuće, već da si na putu koji te vodi ka smrti. Imaj uvek na umu da tvoje telo samo proživljuje ili doživljuje, a da jedino duh živi u tebi”.

Sahranjen je 28. februara na srpskom pravoslavnom groblju u Sentandreji. Neka mu je večna slava i hvala!

Izvor: Srpske nedeljne novine – List srpske zajednice u Mađarskoj