Početna Razgovor Dr Marko Lopušina: „Država Srbija ne priznaje Srbe u rasejanju“

Dr Marko Lopušina: „Država Srbija ne priznaje Srbe u rasejanju“

Dr Marko Lopušina je 2004. godine proglašen od UNS za najboljeg novinara Srbije
Foto: arhiva M. Lopušina

Novinar i pisac dr Marko Lopušina decenijama prenosi tekstove o srpskom rasejanu. Upoznao je srpsku javnost sa mnogim interesantnim i u svetu poznatim ličnostima našeg porekla, preneo je na hiljade divnih priča o događanjima među predstavnicima srpske dijaspore. 2004. godine u Srbiji od strane Udruženje novinara Srbije proglašen za najboljeg novinara. Rođen 1951. godine u Raškoj, Srbija. Završio osnovnu školu i Gimanziju u Brusu i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Nije član nijedne stranke. Oženjen je i ima sina.

Autor je pedesetak feljtona o iseljenicima, obaveštajnim službama, delikvenciji, kao i 37 knjiga o srpskoj dijaspori, tajnim službama, policiji i mafiji. Dobitnik je desetak novinarskih i literarnih nagrada. Od svih priznanja najviše ceni reči svoje majke Radmile, koja je jednom prilikom rekla: „Nisam znala da je ovo moje dete tako hrabro i da ima odvažno pero u rukama!”

Nosilac je ordena Vuk Stefanović Karadžić za doprinos novinarstvu, srpskoj kulturi, informisanju i očuvanja identiteta Srba u dijaspori. Vlasnik je najnovije nagrade „Zlatno pero 2013.” Srpskog kulturnog društva „Štajerska skupnost” iz Maribora. Dobio je i priznanja kao što su Plaketa Narodne skupštine Srbije, Odbora za dijasporu…  prvu nagradu za publicistiku „Dragiša Kašiković” za 2014. godinu. Marko Lopušina živi u Zemunu, radi u Beogradu i piše širom srpskog rasejanja.

Razgovor sa dr Markom Lopušinom o srpskom rasejanju, njegovom potencijalu, problemima, viđenjima… vodila je prof. Svetlana Matić iz Beča. Njih dvoje su autori knjige Srbi u Austriji, koja je objavljena i na nemačkoj jeziku. U ovom intervju dr Lopušina je istakao da „iseljeni Srbi imaju najveći kapital, pamet i novac. Oni čine neku drugu modernu Srbiju u tuđini koju matica Srbije na prepoznaje kao spasioca srpskog naroda“.

Najbolji ste poznavalac prilika u dijaspori. Napisali ste o Srbima u rasejanju desetine knjiga od Amerike, preko Rusije, do Australije. Otkud toliko interesovanje i šta vas je podstaklo da se bavite našim narodom izvan matične države?

-Potresle su me suze starih emigranata iz Nemačke, kada smo se sreli početkom osamdesetih na demonstracijama u Štutgartu. I kada sam im rekao da sam iz Srbije došao zbog njih, oni su zaplakali i rekli da nisu od 1941. godine bili u otadžbini. Tada sam otkrio jednu drugu, tajnu Srbiju u emigraciji i odlučio da je kao novinar, a potom kao publicista opišem. I da sve Srbe sveta stavim u knjige da ih ne zaboravimo? Zato pišem Enciklopediju srpske dijaspore u tri toma.

Nedavno ste objavili tekst o broju Srba u rasejanju gde navodite podatak da nas ima oko 2,5 miliona. To je bez sumnje veliki potencijal u svakom smislu. Šta treba Srbija da uradi da iskoristi taj potencijal?

– Naša najveća vrednost, srpska pamet, sada se nalazi u inostranstvu. Drugu našu najveću vrednost, deviznu štednju gastarbajtera država SRJ i država Srbija su opljačkale i isplaćuju je po 100 evra vlasnicima mesečno. Treću najveću vrednost devizne doznake i danas dobijamo od iseljenog naroda, oko 3 milijarde evra godišnje, prema računici Narodne banke Srbije.  Iseljeni Srbi čine neku drugu modernu Srbiju u tuđini, koju matica Srbije na priznaje.  Ako dodamo i 300.000 srpskih toponima u svetu, onda je jasno da je naša dijaspora vredna i da ima potencijal, koji može otadžbinu i narod da izvuče iz siromaštva u kome se nalazimo. Za to je potrebna samo odluka vlasti da poštuje Ustav u kome je dijaspora prioritet našeg društvenog razvoja i dobra volja političara u provincijama da sarađuju sa investitorima iz srpskog rasejanja širom sveta.

Je li realno očekivati da posle decenija provedenih u inostranstvu dijaspora svojom mukom stečene devize ulaže u otadžbinu?

-Moje ankete, kao i zvanična ispitivanja iseljenog naroda pokazuje da skoro 40 odsto naših ljudi iz sveta želi da ulaže i pravi biznis u otadžbini. Ali, isto toliko njih tvrdi da je glavna smetnja tom poslovnom angažmanu kapitala srpske dijaspore iz inostranstva  korupcija lokalnih vlasti, koje ometaju investicije i žele da uzmu za sebe deo tog kapitala. Imam poznanika u Rusiji koji je sagradio fabriku peleta u svom zavičaju. Otvorio je lično Toma Nikolić, predsednik Srbije. Podigao je kredit u inostranstvu da bi zaposlio 45 radnika u fabrici. Proizvodnja peleta nikad nije započela, jer opštinari nisu, prvo dali struju fabrici, a potom nisu dali upotrebnu dozvolu. Tražili su novac lično za sebe.

Sretali ste se, razgovarali i pisali o najumnijim i najbogatijih Srbima u svetu. Ko je od njih na vas ostavio najjači utisak?

-Teško je to reći ko je najveći humanitarac i patriota kome se divim, jer ih ima mnogo i o nekog bih se ogrešio. Mogu da kažem da su Madelena i  Milan Janković (Filip Zepter) iz Monaka poslovno najuspešniji ljudi, koji zapošljavaju u 44 države sveta oko 250.000 ljudi. Veliki su dobrotvori i humanitarci. Takav je Branko Tupanjac iz Čikaga, Vaso Despotović iz Sidneja, Milun Nikolić iz Beča,  Dragan Mladenović iz Sajgona…. 

Veliki poznalac srpskog rasejanja je mišljnje da bi država Srbija više morala da priznaje Srba u dijaspori
Foto: arhiva M. Lopušina

Može li srpska dijaspora uticati da se promeni još uvek loša slika o nama u svetu?

– Mogu Srbi iz rasejanja u mnogome da promene nametnutu lošu sliku o srpskom narodu. Onako kako to čini Novak Đoković, tako treba da čine i Nikola Jokić, i Tijana Bošković, i mnogi drugi svetski šampioni srpskog porekla. To čine na svoj način uspešni umetnici, kao Marina Abramović iz Njujorka, pronalazači kao što je Dejan Ilić iz Nemačke, vlasnik Oskara za tehnička dostignuća, dr Mila Mihajlović, istoričarka iz Rima. Mi imamo dvadeset počasnih konzula Srbije našeg porekla u svetu, koji nas predstavljaju kroz svoje poslove i prijateljsku saradnju sa strancima. Takav je gospodin Tomović u Poljskoj i gospodin Mačeski u SAD.  Potrebno je, međutim, takvim ljudima davati podršku kod kuće, pa od jednog Novaka ili Vlade u medijima napravimo stotine drugih Đokovića ili Divca, jer imamo preko 3000 sportista u svetu i umetnika svetskog glasa. Imamo toliko srpskih mesta u svetu da ih treba prikazati tamošnjim strancima i o učinitnih dostupnim svima. Imamo čak 36 spomenika i bisti Nikoli Tesli u 28 država. 

Lobiranje nam u tom smislu ne ide o ruke. Zašto?

– Zato što mi ne podržavamo naše uspešne ljude u svetu, jer Srbin Srbinu uspeh ne prašta. Imamo malo Srpskih kulturnih centara u inostranstvu preko kojih treba da širimo našu nacionalnu kulturu i naš identitet. Zato što ne plaćamo profesionalne lobiste, ne vodimo u stranim medijima kampanje za bolju Srbiju. Sama naša dijaspora je okrenuta samo sebi, živi u svom getu, ne živi sa komšijama strancima, kojima treba da kazuje o svojoj otadžbini. Naša državna politika je zanosi pričom da će istina o Srbiji sama da se probija, umesto da je na organizovan način širimo po svetu. 

Srbi u dijaspori nisu baš složni. Zašto?

– Mnogo je razloga za to, a najvažniji je da strane zemlje, njih 159 u kojima žive Srbi, rade preko svojih tajnih službi i crkava da naš narod tamo ne bude složan i jak. Jugoslavija je bila zemlja svih Srba na Balkanu, a zapad je uništio, napravio nove države i naš narod pretvorio u Srbe, Bosance, Crnogorce, Hercegovce, Srbe iz Hrvatske, Srbe iz Makedonije. A neki su ostali Jugosloveni. I prilikom popisa u inostranstvu naše ne pitaju koje si nacionalnosti, već kojim jezikom govoriš u kući. Mi kao narod volimo da se delimo, jer smo kao ljudi isuviše lični po svakom pitanju, pa smo i po zavičajima razdeljeni.

Koliko naši klubovi, udruženja, društva, savezi utiču na slogu i jedinstvo Srba u rasejanju?

– Jako malo, jer svega 10 odsto iseljenih Srba u članovi ovih srpskih organizacija. Klubove osnivaju i u klubove odlaze naši radnici na privremenom radu, ali ne dolaze visoko obrazovani ljudi, zatim profesori, akademici, studenti i novi mladi doseljenici. Zato što su ti klubovi bili jugoslovenski, pa su postali srpski, pa zavičajni, a onda je dobar deo njih privatizovan,  I neke vođe prave od klubova i saveza svoj privatni posao i dobru zaradu. Jedan predsednik saveza je, na primer, sam sebi davao platu od 3000 evra mesečno, a vodio se kao volonter.

Kakva je uloga SPC u prevazilaženju podela. Može li SPC biti taj kohezioni faktor?

– Srpska pravoslavna crkva nije kohezioni faktor našeg naroda u inostranstvu, jer postoji i funkcioniše u različitim državama, u kojima ima i različiti status. Crkva je samo mesto gde se naš narod okuplja. uglavnom, u vreme velikih verskih praznika, pa se zato naš narod i naziva Božićni Srbi. SPC okuplja jedva dvadeset odsto naših ljudi u rasejanju. Srbe u dijaspori i regionu može da ujedini jedino država, ali ona za to nema volje, snage, a ni para.

Zašto država Srbija nema volje, snage i novca da ujedinjuje Srbe u svetu?

– Pre svega zato jer je srpski narod razdeljen u šest država, pa svaki Srbin u rasejanju ima drugačiji pasoš i drugačiju domovinu. Od 2,5 miliona Srba u rasejanju samo pola miliona je iz Srbije i posla od njih ima srpski pasoš. Država Srbija ne može legalno da brine o Srbima u tuđoj zemlji, na primer, Nemačkoj, koji nemaju srpski pasoš i nisu naši državljani. A naši iz BiH, koji imaju nekretnine u Srbiji ili su porodično vezani za Srbiju, radije uzimaju nemačko državljanstvo nego srpsko. Mi Srbi u tuđini smo svetski pravci po uzimanju stranog državljanstva. Naša politika nema volje i snage da se sa tako razjedinjenim Srbima u rasejanju bori za jedinstvo i slogu. To jako mnogo košta, a Srbija je mala i siromašna zemlja.

Svedoci smo problema SPC u Americi, vladike tamošnje optužuju se čak za separatizam. Šta se stvarno tamo dešava?

– Srpska pravoslavna crkva u SAD je najmoćnija u rasejanju. Ona čini napor da se ujedini, da bude jaka i složna, i da se odbrani od američke asimilacije.  Vladike Maksim, Longin i Irinej su visoko obrazovani ljudi, oni žele da izgrade modernu SPC u Severnoj Americi , ali to se ne dopada nekim frakcijama unutar naše Crkve, ali i nekim vernicima, koji tretiraju SPC kao svoju kafanu. Oni ne brinu o tome kako da se obnovi izgorela crkva Svetog Save u Njujorku, kako da se vrati stari sjaj srpstva u najvećem američkom gradu već brinu o tome u kakvom dvoru živi episkop.  Naša Crkva ima mnogo veći problem od toga gde boravi episkop američki Irinej?

Koji je po Vama najveći problem Srpske pravoslavne crkve?

– SPC je postala zagranična i iseljenička crkve, jer se većina njenih eparhija nalazi u inostranim zemljama. Od 40 eparhija, samo 13 su u Srbiji, a sve ostale su u inostranstvu. U tuđini SPC nema adekvatan status i delije legalno, ali i ilegalno. U Nemačkoj i Austriji, gde je najviše naših ljudi i vernika SPC ima običan status udruženja građana. U Skandinaviji ima pravi status verske zajednice. Priznata je od države Švedske, na primer, i dobija političku i finansijsku pomoć, a naš vladika Dositej je član državnih institucija za verska pitanja. Dakle, naš srpski glas vernika može da se čuje u Švedskoj, ali ne može da se čuje u Austriji i Nemačkoj. U nekim zemljama SPC je obična sekta. To za posledicu ima da sveštenici negde rade sa potrebnim dozvolama, a negde ne rade, pa su ilegalni radnici.  Crkva ima u inostranstvu loše vladike, trojica su smenjeni zbog zloupotreba, ima i loše sveštenike. I kada Sinod SPC pošalje vladiku da sredi stanje u jednoj velikoj eparhiji, onda ga dočekaju stari sveštenici i miniraju njegov rad. I sveštenici su ljudi sa manama, zar ne. I na kraju, SPC je u nekim regionima, kao što su Beneluks, Južna Amerika, Balkan izložena direktnim namerama da se preotme i pretvori u Crnogorsku pravoslavnu crkvu, Hrvatsku pravoslavnu crkvu ili Rumunsku pravoslavnu crkvu.

Sve je više uspešnih mladih Srba u svetu u svim sferama života. Šta učiniti da se srpska mladost stavi u službu otadžbine?

– Zašto da se srpska iseljena omladina stavi u službu države, kada je država mlade oterala u inostranstvo? Mi u Srbiji pod uticajem loših političara i neznalica o migracijama stalno na pogrešan način gledamo na odlazak mladih i starijih ljudi u inostranstvo. Tretiramo ih kao begunce iz raja, a oni su otišli da bi učili, da bi se obrazovali, da bi naučili da budu pametni, moderni i uspešni. Da bi radili i zaradili. Vratiće se i mladi i stariji, jer nisu zaboravili roditelje, porodicu i otadžbinu. Svi će se vratiti kada u Srbiji bude bolje.

Prof Svetlana Matić i dr Marko Lopušina
Foto: arhiva S.Matić

Blok o dijaspori završiću pitanjem o položaju i problemima naših ljudi u zemljama gde žive?

– Nemaju naši ljudi kao pojedinci tamo u rasejanju velike probleme. Rade, zarade, podignu jako povoljne strane kredite, grade u zavičaju porodičnu kuću i odu u penziju? Srbi kao narod imaju probleme u tuđini, jer ga ne priznaju kao nacionalnu manjinu u Crnog Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Sloveniji i ne daju mu politička prava i kulturnu zaštitu? Jer naš narod u sve tri Amerike tretiraju kao etničku grupu bez jasnih političkih prava. I jer su Srbi u tuđini izloženi asimilaciji, da postanu stranci, da se odreknu srpskoj pasoša. 

Mnoga pitanja na relaciji naše države Srbije i dijaspore poreklom iz Srbije nisu rešena, poput prava glasa i dopunskog školovanja naše dece u inostranstvu…

– Da bi se, na primer, ovi problemi rešili moraju prvo da postoje bilateralni ugovori i sporazumi sa svim zemljama u kojima žive i rade Srbi poreklom iz Srbije. Ako u Austriji uzmete austrijski pasoš, vi se odričete srpskog državljanstva i prava glasa. Više od 80.000 Srba iz Srbije u Austriji uzelo je strano državljanstvo i nema pravo glasa. Toliko je i u Nemačkoj i oni više nisu srpski državljani i glasači. A mi u javnosti širimo nerealne priče o velikom broju naših ljudi u dijaspori i njihovim glasačkim pravima. Za glasanje je potreban srpski pasoš, odlazak na glasačko mesto i instaliranje glasanja elektronskim putem. Ali, nekim strankama u Srbiji ne odgovara da iseljeni Srbi glasaju. Slično je i sa Dopunskim školama na srpskom jeziku. Ima ih tamo gde smo potpisali ugovore i gde je dozvoljeno, Švajcarska i Nemačka, ali ih u Austriji nema, jer tu nije dozvoljeno. Postoje neke privatne i crkvene škole malog kapaciteta. Grad  Beč je nedavno predložio da se otvori Srpska gimnazija, ali o tome predlog naši tek razmišljaju.

Ministarstvo za dijasporu je ukinuto još 2013. godine, da li to greška?

– Naravno da je greška jer su Srbi u rasejanju ostali bez svoje sigurne kuće u Srbiji. Preko ovog ministarstva otadžbina ih je kao matica što spaja pčele okupljala u Beogradu, bez obzira iz koje države dolazili i u kom kraju bivše Jugoslavije su bili rođeni. Gašenje je znak nedostatka politike volje države i stranaka za saradnju sa narodom u rasejanju. To je i kršenje Zakona o dijaspori i Srbima u regionu, po kome je radila nekadašnja Skupština dijaspore.

Dijaspora u otadžbini često vidi maćehu. Može li se to promeniti?

– U pravu ste to za maćehu, ali zaboravljate i da se dijaspora ponekad ponaša kao izgubljena ćerka. Za dobar odnos matice i rasejanja potrebna je aktivna uloga oboje, i majke i dece. Poslednjih godina kada govorimo o ovom odnosu uglavnom se priča o tome kako majka Srbija zanemaruje svoju decu, što je delimično tačno. I deca, dijaspora zanemaruje Srbiju, jer skoro 60 odsto iseljenih ne mari za otadžbinu i malo čini na tome da pomogne majci.  Ima ona američka izreka da ne pitaš šta je država učinila za tebe, već šta si ti učinio za državu! Taj odnos se može promeniti ako svako da sve od sebe da budemo jaki, složni i pravi zdravi srpski nacionalisti.

Imete li neki predlog za poboljšanje tog odnosa?

– Da Srbi u dijaspori naprave Svetski fond za pomoć srpskom narodu u Srbiji i Republici Srpskoj, pa da zajedno sa svojim prijateljima strancima grade škole, obdaništa, bolnice, sigurne kuće, mala preduzeća, ulice, vodovod, fabrike za prečišćavanje vazduha, vode i otpada. Ako mogu Divac, Teodosić,  Đoković, Zepter, fudbaleri Stanković, Subotić i mnogi drugi da imaju svoje fondacije i pomažu narod, zašto to ne bi radila čitava dijaspora od 2,5 miliona ljudi zajedno sa ovim dvema otadžbinskim zemljama. Setimo se kako se u otadžbini gradilo posle poplava 2014. godine, tako treba da bude stalno, a ne od slučaja do slučaja. Za uzvrat država će ih nagraditi ordenjem priznanjima, privilegijama i život učiniti lepšim u otadžbini.   

U izuzetno plodnoj novinarskoj i publicističkoj karijeri bavili ste se i brojnim drugim temama. Između ostalog, tajnim društvima, masonima, templarima, rotarijancima i zmajevcima. Sve je to za običnog čoveka obavijeno velom misterije. Kako bi u najkraćem približili ljudima ove organizacije?

– Tajna društva nisu tajna već rade u punoj diskreciji. Sva ta društva su registrovana kao udruženja građana i imaju svoje sajtove, preko kojih mogu da se saznaju glavne informacije o masonima, templarima, rotarijancima, zmajevcima i drugima. Komunistička propaganda je od njih napravila misteriju, širila strah od njih, a naš prost narod, koji nije voljan da čita i saznaje nešto više veruje u tu mistiku i danas. 

Da li je stvarno u njihovim rukama tolika moć i jesu li oni gospodari naših života i smrti?

– Masoni, templari, rotarijanci i zmajevci kao pojedinci pripadaju srpskoj eliti. Imaju društvenu moć i ugled, i bave se širenjem svog uticaja na sve sfere javnog života. Jesu moćni, ali nisu gospodari života i smrti, već su kreatori moćnih društava i korporacija, koja vladaju svetom. Oni su samo trgovci uticajem, koji svoju moć stavljaju u funkciju razvoja srpskog naroda.

Gde su masoni Srbije danas i kakav je njihov stvarni uticaj na tokove u našoj zemlji?

– Kakav je stvarni uticaj masona u Srbiji vidi se po tome da su slobodni zidari bili bivši premijer Jugoslavije, dvojica bivših ministara spoljnih poslova Srbije, dvojica generala, desetak velikana srpske književnosti, članovi SANU, članovi SPC, i jedan sadašnji ministar u Vladi Srbije.

Napisali ste i knjigu o podmukloj britanskoj diplomatiji prema Srbiji. Stiče se utisak da je to diplomatija većine zapadnih zemalja na čelu sa SAD i Nemačkom. Zašto je to tako?

– Zato što je Srbija, kao je to jednom rekao Jovan Cvijić, zemlja na drumu, na raskrsnici tri kontinenta, kojim prolaze razne vojske i buše je i ruše je. Samo Beograd je devet puta osvajan i rušen. Velike sile su na Jalti loše podelile svoje zone uticaja, one su se u međuvremenu promenile i Srbija se sa Istoka u njihovim kartama prebacila na Zapad. U međuvremenu, Nemačka i njeni ratni sateliti su rehabilitovani za zla iz Drugog svetskog rata, pa je krivac za sve loše u Evropi u zapadnoj politici i medijima postala Srbija. Naša greška je u tome što nismo našli dobrog saveznika na zapadu da nas štiti. Nekada su to bili SAD i Nemačka, ali danas to nije niko iz EU i Severne Amerike. 

Da li su razlozi za napade na nas u našem pravoslavlju i vezama sa Rusijom?

– Englezi govore da su Srbi „mali Rusi“, ali to je lažni alibi za njihovo rušenje Srbije. Britanija je jurišnik SAD u EU i njen je zadatak da destabilizuje Evropu. A to se čini tako što obe izvode političke sukobe i ratove na Balkanu, u Srbiji, Bosni, na Kosmetu i u Makedoniji. SAD ruše Nemačku, Francusku,stubove EU, uvođenjem sankcija Rusiji, čime je nemačka privreda oslabljena, i uvođenjem islamista na Stari kontinent, čime je Mediteran ugrožen. Mi smo zona tog „nevidljivog američkog rata“ i napadi na Srbe zbog pravoslavlja i Rusa je maska za medije i javnost. SAD i V. Britanije ruše Srbije, jer će time i Evropa da oslabi i da postane potpuno zavisna od najjače države na svetu. 

Ima li Srbija istinskih prijatelja u svetu, da li je to recimo Rusija ili su u pitanju samo interesi?

– Prijateljstava u svetu nema, ima samo interesa. Imamo stare nesvrstane prijatelje iz doba SFRJ i nove prijatelje kao što su Rusija, Češka, Slovačka, Španija, Kanada, Kina. Trebalo bi da tamo gde imamo mnogo naših ljudi na radu ili naših umetnika, profesora i sportista, pa i rođaka, da razvijamo i jačamo prijateljstvo u SAD, Nemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Francuskoj, Australiji.

Da li se menja odnos snaga u svetu i da li Srbija može da ima koristi, recimo da povrati Kosovo.

– Odnos velikih sila u svetu se menja, jer Kina jača, Indija će početi da raste, ali SAD su i dalje politički i tehnološki vladar planete. Rusija im je bliska, a SAD ih se boje i napadaju. Mi sa Albancima ratujemo više od sto godine, i ne možemo da očekujemo da ćemo problem otetog Kosmeta da rešimo brzo. Posebno ne sada kada SAD koriste tzv. nezavisno Kosovo kao svoju 52 američku državu, kao bazu za urušavanje EU i Evrope u celini. 

Potomak ste plemena Drobnjaka iz Crne Gore, koja prolazi kroz dramatična dešavanja. Narod je ustao protiv, po mnogima, bezbožničke i diktatorske vlasti Mila Đukanovića. Kako vidite te događaje i može li Milo da ode sa vlasti mirnim putem ili će srpski narod u Crnoj Gori ponovo platiti visoku cenu?

– Kad je Crna Gora ušla u NATO krenula je u rat za rušenje EU izazivanjem nove krize na Balkanu preko napada na Srbe. Ja sam potomak Srba iz Šavnika i okoline i Crnu Goru doživljavam kao otadžbinu svojih predaka. Ne vezujem državu Crnu Goru za Mila Đukanovića, mada mi je jasno da je odabrao put izdaje sopstvenog naroda zarad tone vlasti. Tako je uradio i Slobodan Milošević sa svojim narodom u krajinama, pa je izgubio i narod i on.

Za svoj rad dobili ste brojna priznanja. Iskreno, koje vam je najdraže?

– Najdraži mi je Orden Vuka S. Karadžića, jer je to državno priznanja iz vremena kada smo bili zajedno sa Crnom Gorom i jer je Karadžić iz našeg plemena Drobnjaka.

Da li bi ste nešto menjali u karijeri da imate ovu pamet?

– Ne, ja sam kao đak, dok sam živeo u Kraljevu početkom šezdesetih, maštao da postanem novinar i pisac i svoj san sam ostvario.

Šta sada spremate i kojom novom knjigom ćete nas obradovati?

– Radim na knjigama „50 godina Zajednice srpskih klubova u Beču“ i „Stranci koji nas mrze“. Prvi povod  je jubilej pola veka aktivnosti bečkih Srba na afirmaciji našeg naroda u Austriji. Drugi povod je mržnja, koju neki narodi, neki političari, neki intelektualci, neki teroristi gaje prema svim Srbima sveta.   

Za portal Rasejanje.info prof. Svetlana Matić iz Beča