Početna In Memoriam Sećanje na patrijarha Pavla

Sećanje na patrijarha Pavla

„Svaka nesreća je bolna, sa bilo koje strane dolazila. Ali su nam najteže i najbolnije nesreće koje mi ljudi , nanosimo jedni drugima, jer znamo da je trebalo i moglo da ih ne bude, da smo malo više bili ljudi i postupali kao ljudi” – patrijarh Pavle

Napustio nas je na današnji datum 2009. 14 godina od smrti patrijarha Pavla, koji se usadio u srca ne samo vernika i pravoslavaca nego i mnogih drugih koji u njemu i danas vide oličenje skromnosti, poštenja i duhovne snage.

Patrijarha Pavla, 44. vrhovnog poglavara Srpske pravoslavne crkve, voleli su pravoslavni vernici širom Balkana, a poštovali čak i oni koji nisu religiozni ili su druge vere. Sa druge strane, on im je uzvraćao dobrotom i blagošću za koju će oni koji su imali prilike da ga upoznaju reći da je bila „nebeska“.

Pokojni patrijarh Pavle bio je nadaleko poznat po svojoj skromnosti. Nije voleo povlastice ni skupe poklone, koristio je gradski prevoz i uvek sam vodio računa o svojoj odeći.

Mnogo detalja o njegovom životu, dobroti i duhovnosti danas je poznato, ali još više ih je ostalo nepoznato pre svega zato što je on tako želeo. Ovo su neke od njih.

Susret sa OVK

Kada je još kao vladika bio na Kosovu i Metohiji, Pavle je imao susret sa tzv. Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK). Naoružana banda zaustavila je Pavla i tražila mu da se klečeći pomoli za poginule Albance. Tadašnji vladika im je na to odgovorio da se on “za sve žrtve uvek moli klečeći u crkvi”, te da se podrazumeva da će i za Albance isto uraditi. Iz ovog događaja izašao je nepovređen.

Dobio tuberkulozu spasavajući davljenika

Dok je radio u Banji Koviljači kao vaspitač, spasao je jednog dečaka od davljenja iz ledene vode. Pavle je posle toga dobio tuberkulozu i lekari su mu davali najviše tri meseca života. On je međutim uspeo da se potpuno oporavi.

Nije bacao mrvice hleba

Jednom prilikom je na svečanoj večeri sa najvišim državnim vrhom, po završetku jela, uzeo i pokupio mrvice hleba sa salvete i pojeo. Na pitanje zašto to radi, odgovorio je: “Ne znate vi šta je prava glad. Mi bacamo hleb pored stola i u kontejnere, a on i u mrvicama nekima predstavlja nadu za život. Setite se svaki put kada ostavite hleb koliko ima gladne dece u Africi i širom sveta”.

Školski drug sa Mešom Selimovićem

Malo je poznato da je Pavle pohađajući gimnaziju  u Tuzli, školsku klupu delio sa čuvenim piscem Mešom Selimovićem.

Stalno se šalio na svoj račun

Patrijarh Pavle ostao je upamćen i kao šaljivdžija na svoj račun. Postoji priča da ga je tokom leta avionom iznad mora jedan arhiđakon pitao da li se plaši smrti, a Pavle mu je odgovorio: „Kada bi se sada avion srušio primio bih to kao akt pravednosti. Toliko sam riba iz mora pojeo tokom postova da bi bilo čudno da one ne iskoriste priliku da sada pojedu mene”.

Ostavio crkvi milione

Najbližim srodnicima, potomcima svog brata, ostavio je samo budilnik i običan sat. Svoje ordenje i prava na knjige, koja se sada mere milionima, ostavio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Voleo da peva

Pavle je koristio svaku priliku da izađe pred hor i pokaže svoje pevačke sposobnosti. Voleo je da sa horom peva liturgijske pesme iako mu to slabašno telo nije uvek dozvoljavalo.

Svuda išao tramvajem

Patrijarh Pavle je uvek na posao išao gradskim prevozom. Nikada nije želeo da ima službeni auto, koji mu je kao vladiki, a potom kao patrijarhu pripadao. Tvrdio je da svaki sveštenik mora da se ponaša kao običan čovek i kritikovao vladike što voze skupe automobile.

Voleo da uči za lekara

Gojko Stojčević, kako glasi ime patrijarha Pavla pre nego što se zamonašio, odrastao je sa tetkom koja mu je zamenila roditelje. Uvek je govorio da bi da nije postao sveštenik sigurno bio lekar jer je kroz mladost razmišljao da se time bavi.

Kosovo u srcu

O Kosovu je govorio od srca, pozivajući u svojim poslanicama vernike da ispune kosovski, svetolazarevski zavet, jer Kosovo i Metohija „nije samo pitanje srpske teritorije“, nego je pitanje duhovnog bića Srba.

– Ako držimo taj zavet, niko nam neće oteti Kosovo i Metohiju. Pozivamo sve, počevši od političara i naučnika do najskromnijih i najmlađih sinova i kćeriju naše otadžbine, da svojim radom i čestitim življenjem zaslužimo i sačuvamo pred Bogom Kosovo i Metohiju – rekao je on u uskršnjoj poslanici 2008. godine koju su potpisali i svi arhijereji SPC.

Ipak, njegove reči o Kosovu mnogi i dan danas pamte. Govorio je o otadžbini, srcu Srbije, i značaju Kosova i Metohije za naš narod.

– Kosovo i Metohija su sastavni deo života svakog pravoslavnog Srbina, kao što je i svaki Srbin neraskidivo povezan sa Kosovom i Metohijom. To nije samo teritorija. To je pitanje našeg duhovnog bića.

– Otadžbina je srce čoveka, a mi smo u svoja srca postavili Kosovo i Metohiju. Neka svakom roditelju Kosovo i Metohija budu jedna od prvih reči koje će šapnuti svom novorođenom detetu! Neka svaki ratar prvu brazdu zaore i posveti Kosovu i Metohiji! – rekao je tada Patrijarh Pavle.

Patrijarh Pavle je govorio:

– Čovek je jači mrtav nego nečovek živ.

– Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se makar držali principa „Što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima“, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.

– Ne branimo se od tuđeg zla, zlom u sebi.

– Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da, kad umre, ceo svet plače, a samo on se raduje.

– Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bi mogli biti i ne bi bili dužni da to budemo.

– Vreme je jedno trajanje koje ima prošlost, sadašnjost i budućnost. Ali prošlosti kao vremena nema. Ima ostataka od prošlosti. Budućnosti takođe nema, ona će biti. A šta ima? Ima samo sadašnjost. Ta kategorija vremena ne odnosi se na Boga. Na Njega se odnosi večnost. A večnost je stalna sadašnjost. Nema ni prošlosti ni budućnosti.

– Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade.

– Prava ljubav je jedino kada ljubav ne traži svoje. Kada voliš nekog bez ikakve logike. To je i prava sloboda. E zato sam hrišćanin.

– Oni ne shvataju hrišćanski ljubav koja ne traži svoje, koja gleda uvek na drugog, ne samo na sebe. Ako se traži svoje, to je već trgovina.

– Proći će sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvek.

Izvor: FB Rojalisti klub