Početna Događanja Članovi Spoji iz Inzbruka posetili mnoga mesta na KiM

Članovi Spoji iz Inzbruka posetili mnoga mesta na KiM

Gazimestan, Prizren, Velika Hoča, Visoki Dečani, Goraždevac, Pećka patrijaršija…

Članovi humanitarne organizacije Spoji iz Austrije su, kao što smo naveli, realizovali svoju 22. po redu veliku humanitarnu akciju, pomogavši mnogim srpskim porodicama na Kosovu i Metohiji. Oni ne samo da su prikupljali donacije i organizovali neophodnu pomoć na KiM već su i lično otišli da posete porodice, da im se zahvale što su i pored veoma teškog načina života ostali na svojim ognjištima i svojoj dedovini. Pri tom oni su posetili i mnoge znamenitosti na Kosovu i Metohiji i susreli se sa sveštenim licima u manastirima i crkvama na KiM.

Kako su naveli članovi Spoji bili su na KiM sa prijateljima njihove organizacije iz Beča i Berlina. „Kako je našim prijateljima bila prva poseta našoj Svetoj zemlji odlučili smo da kao prvu tačku posetimo spomenik kulture – Gazimestan. Mesto koje podseća na Boj na Kosovu, gde vam se kada stojite na samom vrhu i gledate na Kosovo polje pred očima prikazuju junaci iz kosovske bitke koji jurišaju poljima na koja gledate sa visokog pirga”, istakli su članovi Spoji, čiji tekst o njihovoj poseti na KiM dalje prenosimo:


Foto: Spoji Inzbruk

Nadahnuti tim osećanjem, osećanjem Cara Lazara, Miloša Obilića i svih kosovskih junaka, krenuli smo ka manastiru Gračanica na svetu liturgiju, gde smo se posle iste sastali sa ocem Jovanom Cvetkovićem i sa Nikolom Vasićem, predsednikom humanitarne organizacije Kosovsko Pomoravlje, sa kojima smo razmenili iskustva o situaciji na Kosovu i Metohiji kao i o životu i našem zalaganju u Austriji i drugim delovima dijaspore.

Nakon prijatnog razgovora u okviru manastirskih zidina sastali smo se sa prijateljima iz dobrotvorne organizacije Majka devet Jugovića, krenuli u nabavku slatkiša i grickalica za decu, te smo krenuli sa obilaskom porodica koje su bile obuhvaćene našom 22. većom humanitarnom akcijom na Kosovu i Metohiji.

Po obilasku svih porodica kojima smo pomogli u okviru naše 22. veće humanitarne akcije na Kosovu i Metohiji, a ukupno 37. humanitarne akcije SPOJI za naš narod u našoj južnoj pokrajini, uputili smo se preko Gračanice ka Prizrenu. Kraj puteva smo često viđali ruševine spaljenih i napuštenih srpskih kuća, gde danas više niko ne živi. One su danas svedok stradanja jednog hrišćanskog naroda, koji je u Evropi 21. veka napušten od skoro svih, ali koji se ipak ne predaje i uprkos svemu opstaje na vekovnim ognjištima.

U carski grad Prizren smo stigli u večernjim časovima mada još nije bio pao mrak. Skoro dva sata smo tragali za parking mestom. Grad je bio prepun ljudi koji su se iz svih krajeva dijaspore sjatili u svoju domovinu. U toj potrazi smo hteli da pređemo preko mosta nedaleko od prizrenske Bogoslovije, ali nam kosovski policajci nisu dozvolili. Policajac koji nam se obratio na skoro čistom srpskom jeziku, ispostavilo se da je Albanac koji je godinama radio na Karaburmi. Dok su neki među nama parkirali auta čak na izlasku iz grada, drugi su posetili Bogosloviju Svetih Ćirila i Metodija koja je 2011. obnovljena i ponovo počela sa školovanjem budućih srpskih pravoslavnih sveštenika.

U Prizrenu nas je dočekao naš prijatelj Srđan Petrović iz Velike Hoče. On je sa svojim mlađim sinom Lukom u martu 2022. godine gostovao kod nas u Inzbruku u okviru austrijske premijere filma Gorana Radovanovića „Čekajući Handkea”. Porodici Petrović su u decembru 2022. godine kosovski policajci upali u domaćinstvo i zaplenili svo vino koje su mukotrpnim radom proizveli. Bile su to mučne i tužne scene koje smo pratili iz Austrije, ali i preneli našim austrijskim prijateljima šta se zaista zbiva na terenu.

Iz Prizrena, koji je zaista poseban grad, drugačiji od skoro svih na Kosovu i Metohiji, uputili smo se ka manastiru Svetih Arhangela. Pao je već mrak, ali nas je iguman Mihailo domaćinski dočekao sa hodočasnicima iz centralne Srbije, kao i iz Minhena. Proveli smo neko vreme u prijatnom razgovoru sa igumanom Mihailom i svoj braći i sestrama, a posebno nas je obradovao i susret sa gostima iz Minhena koji znaju za rad SPOJI, a čija je ćerka maturu u Bavarskoj primila u narodnoj nošnji, kao što je jedan od naših osnivača, Vladimir Vlajić, primio magistarsku diplomu Univerziteta u Inzbruku u šumadijskoj narodnoj nošnji.

Iz zadužbine Cara Dušana krećemo ka Velikoj Hoči i vinici Petrović, kod naših prijatelja Petrovića, koji nas takođe dočekuju otvorenog srca, kao pravi srpski domaćini. Spremili su tradicionalnu srpsku trpezu, koju smo degustirali uz domaću rakiju i njihovo izvanredno domaće vino. Iako je već bila noć a sati sitni, zbog tesnog rasporeda nismo imali druge mogućnosti, te smo prihvatili poziv naših domaćina da nam pokažu Veliku Hoču, koja mora da se doživi, teško je sve to opisati rečima i dočarati slikama.

Od murala sa citatom Branislava Nušića, preko murala slavnih srpskih i svetskih ličnosti od kojih nam je austrijski nobelovac Peter Handke posebno drag, pa preko kuće Lazara Kujundžića i budućeg muzeja vina, iako je bila noć, uopšte nije umanjilo naš doživljaj Velike Hoče, čak naprotiv, noć je svemu dala jednu posebnu čarobnu notu. Pre nego što smo otišli na kratak odmor, jer nas je za par sati već čekao put ka Visokim Dečanima, iskoristilo smo priliku da posetimo i Omladinski centar Velika Hoča, koji vodi Milan Petrović, stariji Srđanov sin. Odigrali smo nekoliko partija stonog fudbala na stolu koji je SPOJI donirao uoči Vidovdana 2022. godine. Na kraju je rezultat bio bratski – nerešeno 2:2 u partijama.

Rano ujutru smo se uputili ka Dečanima na svetu liturgiju. Na punktu KFOR-a ispred manastira smo sreli makedonske, a u manastiru italijanske vojnike, koji su bili raspoloženi za razgovor. Posle liturgije dočekani smo uz domaću kafu i domaći sok bratije manastira, posle čega nas otac Isaija sproveo kroz crkvu i objasnio najbitnije detalje. To je bilo od posebne koristi za naše prijatelje iz Beča i Berlina, koji su prvi put bili na Kosovu i Metohiji, ali i za nas ostale kao obnavljanje gradiva.

U manastirskoj prodavnici smo naišli na turiste iz Barselone koji su obilazili manastire u severnoj i centralnoj Srbiji, kao i u našoj južnoj srpskoj pokrajini. Vrlo rado smo prihvatili poziv naših prijatelja iz bratije Visokih Dečana da ostanemo na ručku, posle čega smo se uputili ka Goraždevcu.

U Goraždevcu, koji je udaljen oko pola sata od Visokih Dečana, a u neposrednoj blizini je Peći, dočekao nas je Milić Petrović sa radija Goraždevac. S njim smo obišli seosko groblje, na kojem se na prvi pogled da primetiti vekovno postojanje srpskog naroda na ovim prostorima. Pored starih grobova, koji su dobro očuvani i svedoče o bogatoj istoriji srpskog naroda na ovom prostoru, tu su i noviji grobovi iz perioda 90-ih kao na primer grob braće Stevanović, policajaca, koji su sa 20 i 22 godine stradali 96. i 99. godine prošlog veka. Baš kada smo bili na groblju sreli smo jednog meštanina iz Goraždevca koji se odselio u Beograd, gde živi sa porodicom, ali redovno dolazi u posetu roditeljima i prijateljima. On je poznavao jednog od dvojice, bili su školski drugovi. Ispričao nam je priču o njemu, dok mu je glas zadrhtao a oči napunile suzama, baš kao i nama koji smo slušali tu priču, u mestu u kojem se oseti da je mnogostradalno.

Odmah pored groblja, na kojem se nalazi najstarija crkva brvnara u Srbiji koja datira iz 16. veka i posvećena je Svetom Jeremiji, nalazi se fudbalski teren na kojem je u pripremi bio memorijalni turnir posvećen Ivanu i Pantu Dakiću, koji su kao deca u avgustu 2003. ubijeni dok su se kupali na improvizovanoj plaži pokraj reke Bistrice. Tu je i crkva posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, koju smo takođe posetili.

U centru Goraždevca nalazi se i policijska stanica. Na njoj je do skoro bila isticana srpska zastava, umesto koje je postavljena „kosovska”. Goraždevac je više puta bio meta napada i pljački, koje se i dan danas nažalost dešavaju. Zato je pre par godina pokrenuta akcija više humanitarnih organizacija među kojima je bio i SPOJI, kako bi se obezbedio video nadzor za selo. Ta akcija je urodila plodom te je video nadzor bio postavljen, ali su pre nekoliko meseci sve kamere koje su okrenute prema glavnom putu morale biti uklonjene.

Za sam kraj posete Goraždevcu obišli smo porodice Kastratović, Portić i Jandžiković, kako bismo se uverili u činjenično stanje na terenu, jer ćemo im uz pomoć bratije manastira Visoki Dečani pomoći u našoj narednoj humanitarnoj akciji na Kosovu i Metohiji. Ovde želimo da istaknemo razgovor sa Veskom, rođakom Pera Kastratovića, a čije je domaćinstvo odmah pored Perovog. On nam je ispričao kako se pre par meseci usred noći dogodila krađa krava u njihovoj ulici, celu štalu su ispraznili lopovi. Nažalost niko na vreme nije čuo šta se događa. Kada su izašli, već je sve bilo gotovo. Niko nije odgovarao za ovu krađu, niti postoji nada da će počinioci ikad biti uhvaćeni. Šteta je velika, ali meštani Goraždevca, baš kao i Vesko i njegova supruga koja je sa Manjače u Republici Srpskoj došla kod njega u Metohiju, ulivaju veliku nadu, jer su neustrašivi, pozitivni i uprkos teškoj situaciji, oni zbivaju šale, često i na svoj račun. Valjda je to formula opstanka u tako surovom okruženju.

Posle Goraždevca krenuli smo ka Peći gde smo posetili Pećku Patrijaršiju. Tamo smo se pred povratak u centralnu Srbiju još jednom duhovno okrepili okruženi viševekovnom živom istorijom našeg naroda i crkve na našoj svetoj zemlji.

Kao i u Prizrenu, velika gužva nas je zatekla i u Peći, te nam je za izlazak iz istog trebalo skoro dva sata, iako se ne radi o velikom mestu. Krenuli smo nazad, preko Kosovske Mitrovice gde nas je zatekla noć. Pred ulazak u centralnu Srbiju prošli smo preko ogromnih ležećih policajaca koji su se nalazili između zidova na novopostavljenim punktovima „kosovske“ policije koji su tokom ove godine nikli na severu Kosova i Metohije.

Prepuni raznih utisaka, stigavši svojim kućama pred zoru narednog dana, premoreni telesno, ali okrepljeni duhovno, možemo jedno sa sigurnošću reći – vratićemo se ponovo! Jer pored sve pomoći koju smo uspeli da obezbedimo uz podršku naših prijatelja i preko 410 donatora širom sveta, a uz podršku prijatelja iz „Majke devet Jugovića“ i isporučimo i obiđemo sve porodice, našem narodu na Kosovu i Metohiji je najbitnije da ih redovno obilazimo i pružimo im bratsku i sestrinsku podršku, da znaju da nisu zaboravljeni i da njihova borba za opstanak na vekovnim ognjištima nije uzaludna!

DOGODINE U PRIZRENU!

Ukoliko želite i vi da pomognete ugroženim porodicama na Balkanu možete tokom 365 dana u godini donirati dobrovoljni prilog po vašim mogućnostima i željama putem jedne od mogućnosti doniranja.

Izvor: Spoji Inzbruk