Početna Zanimljivosti Na današnji dan pre 130 rođen Ivo Andrić

Na današnji dan pre 130 rođen Ivo Andrić

Na današnji dan pre tačno 130 godina, 9. oktobra 1892. godine rodio se veliki Ivo Andrić u Dolcu kod Travnika. Preminuo je u Beogradu, 13. mart 1975. Bio je srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. Godine 1961.(10. decembra) dobio je Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje”. Kao gimnazijalac, Andrić je bio pripadnik naprednog revolucionarnog pokreta protiv Austrougarske vlasti Mlada Bosna i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. U austrijskom Gracu je diplomirao i doktorirao, a vreme između dva svetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1926. godine. Njegova najpoznatija dela su pored romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, Prokleta avlija, Gospođica i Jelena, žena koje nema. U svojim delima se uglavnom bavio opisivanjem života u Bosni za vreme osmanske vlasti.

U Beogradu je osnovana Zadužbina Ive Andrića, prva i najvažnija odredba piščeve oporuke bila je da se njegova zaostavština sačuva kao celina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, nameni za opšte kulturne i humanitarne potrebe. Na osnovu piščeve testamentarne volje, svake godine dodeljuje se Andrićeva nagrada za priču ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku.

Ivo Andrić
Foto: Vikipedija

„Bez zanata, bez noge, bez kapitala, a trudeći se o prosvešćeniju roda”, kao što je pisao Frušić, Vuk je uspeo da izgradi svoju ličnost, da naknadno steče potrebna znanja, i da u isto vreme vodi borbu protiv velikih i moćnih ovoga sveta, protiv pojedninaca i ustanova i što je najteže, protiv navika, predrasuda, despotičeskog neznanja, protiv nemaštine i poniženja, zavisti i kleveta, i svih vrsta ljudske bede. Sakat i siromah, neškolovan, on je posle propasti Prvog srpskog ustanka izašao u javni život bez iluzija, ali i bez kolebanja. Sam je dao sliku toga svoga izlaska već prvim svojim istupanjima: „Mene je istinska revnost k rodu mome obodrila i prinudila me da zažmurim i da jedanput tumarim glavom kroz ovo trnje, makar na onu stranu sav poderan i krvav izašao; samo neka se zna staza kojom bi se drugi mogao lakše usuditi da prođe”.- deo govora Ive Andrića na Svečanoj akademiji upriličenoj povodom stogodišnjice smrti Vuka Stefanovića Karadžića, Beograd, 7. februar 1964.